Nakon što me je Lejla ostavila: Moja borba s kilogramima i samim sobom

“Ne mogu više, Adnane. Umorna sam od svega. Od tebe, od nas, od toga što se ne mijenjaš…” Lejline riječi odzvanjale su mi u glavi dok je kiša lupala po prozoru naše male garsonjere u Sarajevu. Nisam mogao progovoriti ni riječ. Samo sam gledao kako skuplja svoje stvari, a onda je tiho zatvorila vrata za sobom. Ostao sam sam, s tišinom koja je bila glasnija od bilo kakve svađe.

Nisam bio iznenađen. Već mjesecima smo se udaljavali. Ja sam se povukao u sebe, u tanjir, u frižider. Svaki stres, svaka tuga, svaka nesigurnost završila bi u sendviču, bureku ili čokoladi. Kad sam se pogledao u ogledalo te večeri, nisam prepoznao čovjeka koji mi je uzvraćao pogled. Imao sam 180 kilograma. Nisam mogao vezati pertle bez da se oznojim. Nisam mogao popeti stepenice do stana bez da zastanem da dođem do daha.

Moja mama, Senada, pokušavala je razgovarati sa mnom. “Sine, hajde da idemo doktoru. Nije ovo život. Zabrinuta sam za tebe.” Ali ja bih samo odmahnuo rukom i zatvorio vrata svoje sobe. Otac, Mehmed, bio je još gori – šutio je i gledao me s nekom mješavinom razočaranja i sažaljenja.

Prijatelji su se povukli. Samir me zvao na utakmice, ali ja bih uvijek izmislio izgovor: “Ma umoran sam, imam posla.” Istina je bila da me bilo sram izaći među ljude. Sram me bilo sebe.

Jedne noći, dok sam skrolao Instagramom, naišao sam na Lejlin profil. Sretna, nasmijana, okružena novim ljudima. U tom trenutku osjetio sam kako mi nešto puca u grudima. Ne zbog nje – nego zbog mene. Shvatio sam da sam dopustio da me život slomi.

Sutradan sam ustao ranije nego inače. Pogledao sam se u ogledalo i rekao sebi: “Adnane, ili ćeš ovako završiti ili ćeš nešto promijeniti.” Prva promjena bila je najteža – otišao sam do doktora. Doktorica Jasmina me pogledala preko naočala i rekla: “Adnane, ako ovako nastaviš, nećeš dočekati četrdesetu.”

Počeo sam s malim stvarima. Umjesto bureka za doručak – zobena kaša. Umjesto lifta – stepenice. Prvih sedmica bilo je užasno teško. Tijelo me boljelo, glava mi je pucala od želje za slatkim. Ali svaki put kad bih poželio odustati, sjetio bih se Lejle kako odlazi i osjećaja praznine koji je ostavila za sobom.

Moja sestra Amra bila mi je najveća podrška. “Hajde, braco, idemo zajedno u šetnju!” vikala bi svako jutro dok bi me izvlačila iz kreveta. Ponekad bi mi kuhala zdrave obroke i ostavljala poruke na frižideru: “Možeš ti to!” ili “Ponosna sam na tebe!”

Najteže su bile večeri. Kad bi svi zaspali, ja bih sjedio u mraku i borio se sa sobom. Ponekad bih popustio i pojeo nešto što ne bih smio, a onda bih plakao od srama i bijesa na sebe.

Prošlo je šest mjeseci. Skinuo sam prvih 30 kilograma. Ljudi su počeli primjećivati promjene. Komšija Ibro mi je prvi rekao: “Svaka čast, momak!” Osjetio sam nešto što dugo nisam – ponos.

Ali pravi izazovi tek su dolazili. Otac je i dalje bio hladan. Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, rekao mi je: “Znaš li ti koliko si nas brinuo? Tvoja majka nije spavala noćima zbog tebe.” Pogledao sam ga i prvi put mu odgovorio bez straha: “Znam, babo. I žao mi je. Ali pokušavam popraviti stvari.”

Počeo sam dijeliti svoj napredak na Instagramu. Prvo iz stida – slike samo hrane ili koraka na aplikaciji za hodanje. Onda su došli komentari: “Bravo!”, “Inspiracija si!”, “I ja ću pokušati!” Ljudi koje nisam poznavao slali su mi poruke podrške.

Nakon godinu dana izgubio sam 60 kilograma. Počeo sam trčati na Vilsonovom šetalištu. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se živim.

Jednog dana dobio sam poruku od Lejle: “Vidjela sam tvoje slike… Svaka čast!” Nije bilo gorčine u meni – samo zahvalnost što me njezin odlazak natjerao da pronađem sebe.

Danas imam 80 kilograma manje nego prije dvije godine. Zdraviji sam nego ikad. Otac mi je prvi put rekao: “Ponosan sam na tebe, sine.” Majka me grli svaki dan kao da me želi zaštititi od svega lošeg.

Ali ponekad se pitam – jesam li to sve radio zbog drugih ili zbog sebe? Je li sreća ono što drugi vide na slikama ili ono što osjećamo kad ostanemo sami sa sobom?

Šta vi mislite – gdje počinje prava promjena: kad nas drugi povrijede ili kad sami odlučimo da više nećemo biti žrtva?