Ne dolazi više, mama – priča o izgubljenoj vjeri i majčinskoj boli

“Ne dolazi više, mama.” Te riječi još uvijek odzvanjaju u mojoj glavi, kao da ih je Ivan izgovorio prije nekoliko sekundi, a ne prije tjedan dana. Stajala sam pred njegovim vratima u Novom Zagrebu, s vrećicom domaćih kolača u ruci, dok su se vrata zatvarala pred mojim licem. U tom trenutku, cijeli moj svijet se srušio.

“Ivane, molim te… barem me saslušaj!” prošaptala sam kroz suze, ali on nije odgovorio. S druge strane vrata čula sam šapat njegove supruge, Lejle. “Pusti je, rekla sam ti što je napravila. Ne treba nam takva energija u kući.”

Nisam mogla vjerovati da se ovo događa meni. Ja, koja sam Ivana sama podizala nakon što nas je muž napustio zbog druge žene iz Osijeka. Ja, koja sam radila dva posla da bi on mogao studirati elektrotehniku u Zagrebu. Ja, koja sam mu svaki put kad bi pao ispit govorila: “Nije kraj svijeta, sine, uvijek imaš mene.”

A sada? Sada sam bila ta koju je najviše volio – a sada najviše prezirao. Sve zbog jedne laži.

Sve je počelo prošlog mjeseca, kad sam došla čuvati unuka Darija dok su Ivan i Lejla išli na godišnjicu braka u restoran na Jarunu. Kad su se vratili, Lejla je bila hladna prema meni. Sutradan me nazvala i optužila da sam uzela njezinu zlatnu narukvicu iz spavaće sobe. “Znam da si ti bila jedina u stanu!” vikala je kroz telefon. “To je poklon od moje mame iz Sarajeva! Kako si mogla?”

Bila sam šokirana. Nikad u životu nisam uzela ni dinar koji nije bio moj. Pokušala sam objasniti Ivanu: “Sine, znaš da to ne bih nikad napravila!” Ali on je samo šutio i gledao u pod. “Mama… Lejla nikad ne bi lagala o ovome. Molim te, vrati joj narukvicu i sve će biti u redu.”

Tada sam prvi put osjetila kako mi srce puca na komadiće. Moj sin mi ne vjeruje. Moj sin misli da sam lopov.

Dani su prolazili u agoniji. Nisam mogla spavati, jela sam samo kad bi me susjeda Ružica natjerala da dođem na kavu i pitu od jabuka. “Ma pusti ih, Marija,” govorila mi je. “Snahe su uvijek ljubomorne na svekrve. Proći će ih to.” Ali nije prolazilo.

Jednog dana srela sam Lejlu na tržnici Dolac. Pogledala me s visine i prošaptala: “Samo da znaš – Ivan ti više ne vjeruje. Nisi više dobrodošla kod nas.” Osjetila sam kako mi se noge tresu, ali nisam htjela pokazati slabost. “Lejla, kunem se svojim životom – nisam uzela tvoju narukvicu!” Ona se samo nasmijala i okrenula.

Počela sam preispitivati svaki trenutak tog dana kad sam čuvala Darija. Jesam li možda slučajno nešto pomaknula? Jesam li bila neoprezna? Ali znala sam – nisam ni ulazila u njihovu spavaću sobu.

Jedne večeri nazvala me kćerka mog brata iz Mostara, Alma. “Teta Marija, čula sam što se dogodilo… Znaš da ti vjerujem, ali možda bi trebala otići kod njih i razgovarati još jednom?” Nisam imala snage za još jedno poniženje.

Najgore od svega bilo je to što nisam smjela vidjeti Darija. Moj unuk me pitao preko videopoziva: “Baka, kad ćeš opet doći igrati se sa mnom?” Nisam znala što da mu kažem.

Jedne subote odlučila sam otići do Ivana i pokušati još jednom razgovarati s njim. Dočekao me hladan pogled i riječi koje su me dotukle: “Mama, ne dolazi više. Dok ne priznaš što si napravila – nema smisla.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši po drugi put.

Vratila sam se kući slomljena. Dani su prolazili u tišini, a ja sam svaki put kad bih čula dječji smijeh na ulici pomislila na Darija. Počela sam sumnjati u sebe – možda sam stvarno nešto pogriješila? Možda nisam bila dovoljno dobra majka?

Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to Ružica: “Marija! Našla se narukvica! Lejla ju je našla u svojoj torbi za teretanu!” Osjetila sam olakšanje, ali i bijes – nitko mi nije javio, nitko mi se nije ispričao.

Ivan me nazvao tek nakon dva dana: “Mama… žao mi je… Lejla je našla narukvicu… Možeš doći vidjeti Darija kad god želiš.” Njegov glas bio je tih i slomljen.

Ali nešto se u meni promijenilo. Nisam mogla samo tako zaboraviti sve što su mi rekli i učinili. Otišla sam vidjeti Darija – zagrlio me kao da se ništa nije dogodilo. Ali između mene i Ivana ostao je zid.

Ponekad sjedim sama navečer i pitam se: Jesam li ja kriva što me moj sin tako lako odbacio? Može li se povjerenje ikada potpuno vratiti nakon ovakve izdaje?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li oprost moguć kad vas vlastito dijete pogleda kao stranca?