„Ne želim biti mama!“ – Ispovijest moje kćeri koja je promijenila sve

„Mama, ja sam trudna. Ali ne želim biti mama! Ja želim živjeti svoj život, izlaziti, putovati, smijati se… Nisam spremna za ovo!“

Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam zurila u uplakano lice svoje kćeri, Lejle. Kiša je lupala po prozoru našeg malog stana u Novom Zagrebu, a ja sam osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, stisnutih šaka, blijed kao zid. Niko nije progovorio nekoliko minuta. Samo Lejlin tihi jecaj i zvuk kiše.

„Lejla, kako se to dogodilo? Zar nisi pazila?“ – izletjelo mi je, iako sam znala da nije vrijeme za optužbe. Pogledala me kroz suze, očiju punih straha i srama.

„Mama, nisam planirala… Sve je bilo tako brzo. Dino i ja… mislila sam da smo oprezni. Ali sada… Ne mogu biti mama! Ne želim! Ja sam još dijete!“

Dario je ustao naglo, stolica je zaškripala. „Gdje je taj Dino sada? Zna li on? Hoće li preuzeti odgovornost?“

Lejla je odmahnula glavom. „Rekla sam mu sinoć. On kaže da će biti uz mene, ali ni on ne zna šta da radi. Njegovi roditelji su poludjeli kad su čuli.“

Osjećala sam kako mi srce puca na hiljadu komadića. Sjetila sam se sebe sa sedamnaest – sanjala sam o fakultetu, putovanjima, ljubavi… Nisam bila spremna ni za šta ozbiljno. A sada moja kćerka prolazi kroz isto, samo još teže.

Te noći nisam spavala. Dario je šutio, zatvoren u sebe. Lejla je plakala u svojoj sobi. U glavi mi se vrtjelo: Šta sada? Kako pomoći djetetu koje ne želi biti roditelj?

Sutradan smo sjeli za stol, svi troje. Dario je prvi progovorio: „Lejla, ovo je ozbiljna stvar. Moraš odlučiti šta želiš. Mi ćemo te podržati, ali moraš znati da će godinama biti teško.“

Lejla je gledala u pod. „Ne želim dijete. Ne mogu ga voljeti kako treba. Ne želim ga roditi pa ostaviti baki ili vama na čuvanje. Ne želim biti kao Ena iz razreda koja sada ne može ni maturirati.“

Osjetila sam val tuge i krivnje. Jesam li pogriješila što sam joj uvijek govorila da može sve što poželi? Jesam li trebala više pričati o odgovornosti?

Dani su prolazili u napetosti. Moja sestra Ivana zvala me svaki dan: „Šta ćete? Ne možeš ti odlučiti umjesto nje! Ali abortus… Znaš šta će selo reći kad saznaju?“

Moja mama, tradicionalna Hercegovka, bila je šokirana: „To dijete je Božji dar! Kako možeš dopustiti da ga ubije?“

Ali Lejla je bila odlučna. „Mama, ja ne mogu ovo iznijeti. Ne želim biti nesretna cijeli život. Ne želim mrziti svoje dijete jer nisam imala izbora.“

Jedne večeri sjela sam kraj nje na krevet. „Lejla, ja te volim najviše na svijetu. Znam da ti je teško i da se bojiš. Ali ovo je tvoj život. Ti moraš odlučiti.“

Zagrlila me čvrsto, prvi put nakon dugo vremena. „Hvala ti što me ne osuđuješ…“

Dario se povukao u sebe. Počeo je više raditi, kasno dolaziti kući. Jednom sam ga zatekla kako plače u autu ispred zgrade.

„Ne mogu vjerovati da nam se ovo događa“, šapnuo je.

„Ni ja“, odgovorila sam tiho.

U školi su počele kružiti glasine. Lejla više nije htjela izlaziti iz kuće. Dino joj je slao poruke podrške, ali i on je bio izgubljen.

Jednog dana došla nam je Lejlina razrednica, profesorica Marija.

„Lejla je dobra djevojka“, rekla je tiho dok smo pile kafu u kuhinji. „Nije prva ni zadnja kojoj se ovo dogodilo. Samo joj treba podrška.“

Te riječi su mi dale snagu da nastavim dalje.

Nakon dugih razgovora sa psihologom i nekoliko besanih noći, Lejla je donijela odluku.

„Mama, idem na prekid trudnoće“, rekla je mirno ali odlučno.

Dario je šutio satima nakon toga. Kasnije mi je priznao: „Osjećam se kao da gubim unuka kojeg nikad neću upoznati.“

Operacija je prošla brzo ali emotivno iscrpljujuće. Lejla se povukla u sebe nekoliko sedmica, ali polako se vraćala starom životu – škola, prijatelji, smijeh.

Ali nešto se promijenilo u nama svima. Više nismo bili ista porodica.

Jednog dana dok smo šetale Savom, Lejla me pitala: „Mama, misliš li da sam loša osoba?“

Zastala sam i pogledala je u oči.

„Ne, dušo. Ti si hrabra osoba koja zna šta želi od života.“

I dok pišem ovu priču, pitam se: Koliko nas ima snage podržati svoju djecu kad biraju drugačiji put? Jesmo li spremni prihvatiti njihove odluke čak i kad bole? Šta biste vi učinili na mom mjestu?