Neplanirani dolazak: Lekcija o oprostu i razumijevanju
“Opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku, Lejla!” – glas moje svekrve, Zdenka, odjeknuo je stubištem prije nego što sam uopće stigla skinuti cipele. Bio je to još jedan običan četvrtak navečer, ali u našoj kući obični dani često su završavali neobičnim svađama.
“Zdenka, stvarno nije bilo namjerno. Bila sam u žurbi s djecom,” pokušala sam smireno odgovoriti, ali već sam osjećala kako mi srce lupa brže. Moj muž, Dario, samo je slegnuo ramenima i povukao se u dnevni boravak, kao da ga se sve to ne tiče. Djeca su već bila u pidžamama, šaptala su na kauču i gledala me onim pogledom koji govori: ‘Mama, molim te, ne svađaj se opet.’
Zdenka je bila žena koja je preživjela rat u Bosni, izbjeglištvo u Zagrebu i gubitak muža. Nikada nije bila nježna, ali bila je pravedna. Ipak, imala je tu jednu osobinu koja me izluđivala – nikada nije zaboravljala ni najmanju uvredu ili pogrešku. Kad sam se udala za Darija, mislila sam da će s vremenom popustiti, ali godine su prolazile, a ona je i dalje pamtila svaku moju grešku kao da je jučer bila.
Te večeri, nakon što su djeca zaspala, sjela sam za kuhinjski stol s čašom vina. Zdenka je došla tiho, sjela nasuprot mene i gledala me ravno u oči. “Lejla, znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu obitelj?”
“Znam, Zdenka. I zahvalna sam ti na svemu,” odgovorila sam iskreno. “Ali ponekad imam osjećaj da što god napravim, nije dovoljno dobro.”
Nastala je tišina. Čula se samo stara zidna ura kako otkucava.
“Ti si dobra žena,” rekla je napokon. “Ali nisi moja kći. I to me boli.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Znam da nisam. Ali volim Darija i djecu. I trudim se.”
“Znam,” šapnula je. “Ali ponekad mi se čini da si mi uzela sve što sam imala.”
Nisam znala što reći. U tom trenutku zazvonio je mobitel – bio je to moj brat iz Sarajeva. “Lejla, mama je pala. U bolnici je,” rekao je kroz suze.
Sve se promijenilo u sekundi. Zdenka je vidjela moj izraz lica i bez riječi mi stavila ruku na rame. “Idi,” rekla je tiho. “Ja ću paziti na djecu.”
Put do Sarajeva bio je dug i tih. U mislima su mi se vrtjele sve sitne svađe sa Zdenkom, sve riječi koje nisam izgovorila svojoj majci. Kad sam stigla u bolnicu, mama me dočekala blijeda ali nasmiješena.
“Lejla, dobro si došla,” rekla je slabašno.
Tih nekoliko dana uz njenu postelju natjerali su me da razmislim o svemu – o tome koliko često uzimamo ljude zdravo za gotovo, koliko puta ne oprostimo sitnice dok ne bude kasno.
Vratila sam se kući iscrpljena i tužna. Zdenka me dočekala s toplom juhom i tihim pogledom.
“Kako je tvoja mama?” pitala je.
“Bit će dobro,” odgovorila sam.
Sjele smo zajedno za stol. Prvi put bez napetosti.
“Lejla,” rekla je nakon duge šutnje, “znam da nisam laka žena. Ali kad si otišla, shvatila sam koliko bi mi nedostajali ti tvoji zaboravljeni prekidači svjetla.”
Nasmijala sam se kroz suze.
“Možemo li pokušati ispočetka?” pitala sam.
“Možemo,” odgovorila je i prvi put me zagrlila kao kćerku.
Od tada se naš odnos promijenio. Nije postao savršen – daleko od toga – ali naučile smo razgovarati bez optuživanja i praštati jedna drugoj male slabosti.
Ponekad se pitam: Zašto nam treba toliko vremena da oprostimo? Zašto čekamo da nas život podsjeti koliko su naši odnosi krhki? Možda zato što smo svi pomalo tvrdoglavi… ili možda zato što tek kad izgubimo sigurnost svakodnevice shvatimo koliko nam zapravo znači obitelj.