Nevidljiva borba: Priča o Ani, Lejli i Marini

“Zašto uvijek ja?” – vrisnula sam u sebi dok sam stajala pred vratima dnevnog boravka, slušajući kako mama opet viče na mene zbog neoprane suđe. Ana, 32 godine, magistra ekonomije, a još uvijek živim s roditeljima u malom stanu u Novom Zagrebu. “Ana, kad ćeš već jednom naći pravog dečka? Kad ćeš se udati? Svi tvoji prijatelji već imaju djecu!” – odzvanjale su mamine riječi kao čekić po mojoj glavi. Nisam joj imala snage odgovoriti. Samo sam tiho zatvorila vrata i sjela na krevet, zureći u prazno.

S druge strane grada, Lejla je sjedila u tramvaju broj 6, gledajući kroz prozor dok su joj suze klizile niz obraze. “Lejla, ti si uvijek bila najpametnija u razredu, a sad radiš za minimalac u pekari! Šta će reći komšije?” – govorila joj je sestra Amra prošli vikend dok su pile kafu u Sarajevu. Lejla je šutjela, osjećajući kako joj se srce steže od srama i nemoći. Nije imala snage objasniti da je svaki dan borba – borba protiv vlastitih misli, protiv osjećaja da nije dovoljno dobra, protiv pogleda ljudi koji očekuju više.

Marina je sjedila za kuhinjskim stolom u Mostaru, gledajući muža kako lista novine i ne obraća pažnju na nju. “Marina, znaš li ti koliko sam ja radio da bi ti imala sve ovo? Mogla bi se barem malo više potruditi oko djece i kuće!” – rekao joj je sinoć kad je pokušala razgovarati o svojim snovima da upiše tečaj slikanja. Snovi? Kakvi snovi? Kad si žena ovdje, snovi su luksuz. Marina je progutala knedlu i nastavila prati suđe, osjećajući se sve manja i manja.

Tri žene, tri grada, tri priče koje se prepliću istom niti – borbom za samopoštovanje u društvu koje ih ne vidi. Ana je svako jutro ustajala s osjećajem krivnje jer nije ispunila očekivanja roditelja. Na poslu je bila nevidljiva – šef je uvijek pohvalio kolegu Ivana za projekte na kojima su zajedno radili, a njezin trud ostajao je nezamijećen. “Ana, možeš li mi donijeti kavu?” – pitao bi Ivan s osmijehom, a ona bi poslušno ustala i otišla do aparata. U tramvaju bi gledala druge žene – dotjerane, nasmijane, s djecom za ruku – i pitala se gdje je ona pogriješila.

Lejla je svake večeri prije spavanja brojala novac iz kase pekare i razmišljala kako će platiti stanarinu. Majka joj je često govorila: “Lejla, nisi ti za ovo. Završila si fakultet!” Ali posao u struci nije mogla naći. Prijateljice su joj slale slike s putovanja po Evropi, a ona je gledala te slike s gorčinom i tugom. “Možda sam trebala ostati u Njemačkoj kad sam imala priliku,” šaptala bi sebi dok bi gasila svjetlo.

Marina je svako jutro budila djecu za školu, pripremala doručak i gledala kroz prozor prema Neretvi. Sanjala je o danima kad je bila djevojka puna života, kad je crtala portrete prijateljica na mostarskim ulicama. Sad su joj ruke ispucale od deterdženta, a osmijeh joj je bio samo maska za goste. Muž joj nikad nije rekao da je voli. Djeca su odrasla i rijetko razgovarala s njom. “Mama, možeš li mi dati novac za kino?” – pitala bi kćerka bez pogleda u oči.

Jednog dana Ana je odlučila otići na razgovor za posao izvan Zagreba. “Možda mi treba promjena,” rekla je sama sebi dok je oblačila sako koji je kupila na sniženju. Na razgovoru su joj rekli: “Imate odličan CV, ali tražimo nekoga s više iskustva.” I opet ista priča – nije dovoljno dobra. Vratila se kući slomljena, ali ovaj put nije plakala. Sjela je pred mamu i rekla: “Mama, ja više ne mogu ovako. Ne želim biti ono što vi želite od mene. Želim biti svoja.” Mama ju je gledala šokirano, ali prvi put Ana nije osjećala strah.

Lejla je jednog jutra odlučila napisati pismo sebi iz prošlosti: “Draga Lejla, nisi ti kriva što si ovdje gdje jesi. Život nije fer, ali ti si jaka. Ne moraš biti savršena da bi bila vrijedna ljubavi.” To pismo stavila je ispod jastuka i svaki put kad bi osjetila tjeskobu, pročitala bi ga naglas.

Marina je jedne večeri uzela papir i olovku i počela crtati portret svoje kćerke dok je spavala. Suze su joj kapale po papiru. Ujutro joj je kćerka rekla: “Mama, ovo si ti nacrtala? Prelijepo je! Zašto više ne crtaš?” Marina ju je pogledala i prvi put nakon dugo vremena osjetila tračak nade.

Sve tri žene počele su malim koracima vraćati svoje dostojanstvo. Ana se prijavila na tečaj stranih jezika i upoznala nove ljude koji nisu znali ništa o njezinoj prošlosti. Lejla je počela volontirati u udruzi za pomoć ženama – tamo je upoznala druge žene koje su prošle slične borbe. Marina se upisala na tečaj slikanja unatoč protivljenju muža.

Ali život nije bajka. Ana se još uvijek bori s osjećajem manje vrijednosti svaki put kad vidi trudnu prijateljicu ili čuje mamu kako uzdiše zbog njezine samoće. Lejla još uvijek radi u pekari i sanja o boljem poslu. Marina se svaku večer pita ima li smisla boriti se za svoje snove kad te nitko ne podržava.

Ipak, sve tri znaju da nisu same. U tramvaju, na ulici, u pekari – svuda oko njih su žene koje nose iste nevidljive terete.

Ponekad se pitam: Koliko nas još hoda ovim gradovima s osmijehom na licu i tugom u srcu? Hoćemo li ikada biti dovoljno dobre same sebi?