Nikada nisam bila dovoljno dobra majka: Ispovijest koja je promijenila sve

“Nikada nisi bila tu kad sam te trebala!” viknula je Lana, a riječi su mi zarezale srce kao nož. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Kiša je lupkala po prozoru, ali ništa nije moglo nadglasati tutnjavu u mojim prsima. Gledala sam svoju kćer, sada ženu od trideset godina, i pitala se gdje sam to pogriješila.

Sjećam se dana kad sam rodila Lanu. Bio je to hladan prosinac u Sarajevu, rat je još uvijek bio svjež u našim kostima, a ja sam bila sama u bolnici. Njen otac, Dario, bio je na radu u Njemačkoj. Svi su mi govorili da će biti bolje kad se vrati, ali godine su prolazile, a on se vraćao samo na kratko, s koferima punim poklona i džepovima praznim od topline.

“Mama, zašto uvijek šutiš kad te nešto pitam?” Lana me pitala još kao djevojčica. Nikad nisam znala što reći. Bojala sam se da ću reći nešto pogrešno, da ću je povrijediti. Umjesto toga, povlačila sam se u sebe, prala suđe ili gledala kroz prozor na kišu koja nikad nije prestajala.

Moja majka, baka Mara, često mi je govorila: “Djeca se odgajaju šutnjom i radom.” I ja sam vjerovala u to. Radila sam po cijele dane u trgovini, vraćala se kući umorna, kuhala, čistila, štedjela svaku kunu ili marku. Lana je rasla uz televizor i knjige koje sam joj donosila iz antikvarijata. Nikad joj ništa nije falilo – osim mene.

Kad je Lana imala petnaest godina, prvi put sam je vidjela kako plače zbog dečka. Sjela sam kraj nje na krevet i nespretno joj pogladila kosu. “Proći će,” rekla sam tiho. Ona me pogledala s tugom koju nisam znala prepoznati. “Mama, ne treba mi da prođe. Treba mi da me zagrliš.” Nisam znala kako.

Godine su prolazile. Lana je otišla studirati u Zagreb. Rijetko smo razgovarale. Poruke su bile kratke: “Jesi li dobro? Jesam.” Pozivi još kraći. Kad bi dolazila kući za praznike, osjećala sam se kao da razgovaram sa strankom.

Jednog dana nazvala me susjeda Jasna: “Vidiš li ti koliko ti je dijete tužno?” Nisam znala što reći. U meni je rasla panika – jesam li stvarno toliko loša majka?

Kad je Lana diplomirala, došla je kući s dečkom, Ivanom. Sjeli smo za stol, a razgovor je bio isprekidan kao stara kaseta. Ivan me pitao: “Gospođo Sanja, jeste li ponosni na Lanu?” Pogledala sam Lanu i vidjela kako joj oči traže moje odobravanje. “Jesam,” izustila sam jedva čujno. Ali ona je već okrenula glavu.

Prošle su još dvije godine prije nego što se dogodio onaj dan – dan kad mi je Lana rekla da odlazi živjeti u Mostar zbog posla. “Mama, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nikad nisam bila dovoljno dobra za tebe.”

Te noći nisam spavala. Prebirala sam po starim albumima, gledala slike na kojima smo nasmijane – ali iza tih osmijeha krilo se toliko neizrečenog.

Nakon nekoliko mjeseci tišine, Lana mi je poslala poruku: “Hoćeš li doći na moju promociju?” Srce mi je preskočilo od radosti i straha. Otišla sam u Mostar s poklonom – starim privjeskom moje majke koji sam čuvala za nju.

Na promociji smo stajale jedna pored druge, nespretne i izgubljene među ljudima koji su slavili. Kad su svi otišli, Lana me pogledala i rekla: “Znaš li da sam godinama mislila da me ne voliš? Da ti nisam dovoljna?”

Nisam mogla izdržati više. Suze su mi potekle niz lice prvi put pred njom otkako je bila mala. “Lana, oprosti mi… Nisam znala bolje. Bojala sam se da ću te slomiti ako pokažem koliko si mi važna.”

Zagrlila me čvrsto kao nikad prije. Osjetila sam kako se nešto u meni lomi i iscjeljuje istovremeno.

Danas često razgovaramo o svemu što smo propustile – o prvim simpatijama, o strahovima, o tome kako je biti žena u Bosni i Hrvatskoj gdje su majke naučene šutjeti i trpjeti.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u tišini, misleći da nismo dovoljno dobre? Možemo li ikada naučiti voljeti glasno?