Nisam Mogla Gledati Kako Moja Kćerka Pati: Tjedan Dana u Njezinom Stanu Promijenio Je Sve
“Ne mogu više, mama…” Lejlin glas bio je jedva čujan, dok je zurila u šalice čaja na stolu. U tom trenutku, srce mi se slomilo na tisuću komadića. Nisam očekivala da će mi to priznati već prve večeri mog boravka kod nje u Sarajevu. Došla sam pod izlikom da joj pomognem s malim Tarikom dok je njen muž, Dario, na službenom putu. Ali istina je bila da sam već mjesecima osjećala da nešto nije u redu.
Lejla je uvijek bila ona koja sve može, koja se smije i kad joj nije do smijeha. Ali sada, kad sam sjedila nasuprot nje u malom dnevnom boravku, vidjela sam tamne podočnjake, ruke koje su drhtale dok je miješala šećer u čaju, i pogled koji je izbjegavao moj. “Što se događa, dušo?” upitala sam tiho, bojeći se odgovora.
“Dario… nije on loš čovjek, mama. Samo… često viče. Sve mu smeta. Ako Tarik prolije sok, ja sam kriva. Ako večera nije topla kad dođe s posla, ja sam nemarna. Nekad… nekad me vrijeđa pred Tarikom. Kaže da sam nesposobna majka.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Moj zet, onaj isti Dario koji mi je uvijek ljubazno nosio kofere i pričao viceve za stolom? Nisam mogla vjerovati. “Zašto mi to nisi ranije rekla?”
Lejla je slegnula ramenima. “Sram me. Svi misle da smo savršena obitelj. Ti i tata ste uvijek bili primjer… Nisam htjela da misliš da sam pogriješila.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Tarik diše u susjednoj sobi i razmišljala o svom braku s Jasminom. I mi smo imali teških dana, ali nikada nismo jedno drugo ponižavali. Nikada nisam dopustila da me netko gazi pred djetetom.
Sljedećih dana promatrala sam sve sitnice: način na koji Lejla preskače doručak jer Dario voli mir ujutro; kako brzo posprema igračke prije nego što on dođe kući; kako joj se lice ukoči kad čuje zvuk njegovih ključeva na vratima. Kad se Dario vratio s puta, atmosfera se promijenila kao da je netko ugasio svjetlo.
“Lejla! Zašto Tarik još nije u pidžami? Rekao sam ti sto puta!” viknuo je čim je zakoračio u stan. Tarik se sakrio iza mene, a Lejla je pognula glavu.
“Dario, tek si stigao, pusti dijete da me vidi još malo prije spavanja,” pokušala sam smiriti situaciju.
Pogledao me hladno: “Gospođo Amira, ne miješajte se u naš odgoj.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. U meni se probudila lavica. “Neću gledati kako vičeš na moju kćerku pred djetetom! Ako imaš problem, reci meni!”
Lejla me povukla za ruku: “Mama, molim te…”
Te noći smo dugo razgovarale. Plakala je na mom ramenu kao kad je imala pet godina i pala s bicikla. “Ne znam što da radim. Bojim se otići, bojim se ostati. Što će ljudi reći? Kako ću sama s Tarikom?”
Sjetila sam se svoje majke i njenih riječi: “Bolje biti sama nego ponižena.” Ali danas nije lako biti samohrana majka. Znam koliko su ljudi zlobni, kako susjede šapuću iza leđa.
Sljedeće jutro sjela sam s Darijom dok je Lejla vodila Tarika u vrtić.
“Dario, znaš li koliko boli kad vidiš svoje dijete nesretno?”
Nije me gledao u oči. “Amira, ne miješajte se. Lejla zna što radi. Ja radim za ovu obitelj!”
“Raditi nije dovoljno ako nema poštovanja! Sjećaš li se kad ste se vjenčali? Obećao si joj sreću!”
Šutio je dugo, a onda samo rekao: “Vi žene uvijek dramatizirate.” I otišao na balkon zapaliti cigaretu.
Tog dana odlučila sam razgovarati s Jasminom telefonom.
“Ne možemo ih pustiti same,” rekla sam mu kroz suze. “Naša Lejla pati!”
Jasmin je bio tih: “Znaš da ne možemo odlučiti umjesto nje. Ali možemo biti tu kad odluči.”
Narednih dana pokušavala sam biti podrška, ali osjećala sam nemoć i bijes prema društvu koje još uvijek krivi žene što trpe ili što odlaze.
Jedne večeri Lejla mi je tiho rekla: “Mama, mislim da ću otići kod vas na neko vrijeme… Trebam predah.” Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
Kad smo pakirale stvari za nju i Tarika, srce mi je bilo teško ali i ponosno – moja kćerka bira dostojanstvo umjesto straha.
Danas pišem ovu priču jer znam da nisam jedina majka koja gleda kako joj dijete pati zbog tuđeg ponosa i nasilja koje nije uvijek fizičko – ponekad su riječi oštrije od šamara.
Pitam vas: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje šutjeti ili riskirati sve zbog istine?