„Nisam parazit!” – Borba jedne snahe u bosansko-hrvatskoj obitelji
„Opet sjediš kod kuće, Alma? Zar ti nije neugodno što tvoj muž radi, a ti samo kuhaš i čistiš?”
Te riječi, izgovorene oštrim glasom moje svekrve Zdenke, odzvanjale su mi u ušima dok sam pokušavala umiriti malog Tarika koji je plakao zbog zubića. U tom trenutku, dok sam stajala u kuhinji stana u Novom Zagrebu, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce. Nisam joj ništa odgovorila, samo sam stisnula zube i nastavila miješati juhu, nadajući se da će me barem danas ostaviti na miru.
Ali Zdenka nije odustajala. „Kad sam ja bila mlada, radila sam u tvornici, podizala troje djece i još kuhala ručak za cijelu familiju. Ti si se udala za mog sina i misliš da je dovoljno samo biti lijepa?”
Moj muž Ivan je sjedio za stolom, gledao u mobitel i pravio se da ne čuje. Ponekad sam ga mrzila zbog toga. Zbog njegove šutnje, zbog toga što nikad nije stao na moju stranu. Kad bih mu kasnije, navečer u krevetu, pokušala objasniti kako se osjećam, samo bi slegnuo ramenima: „Znaš kakva je moja mama. Pusti je, proći će.”
Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova borba. Kad bih otišla u trgovinu, Zdenka bi komentirala: „Opet trošiš novac na gluposti.” Kad bih ostala kod kuće: „Zašto nisi otišla raditi? Svi rade.” Kad bih pokušala nešto novo skuhati: „Moja sarma je bila bolja.”
Nisam imala nikoga svog ovdje. Moji roditelji su ostali u Tuzli, a ja sam zbog ljubavi došla u Zagreb. Prijateljice su mi bile daleko, a Ivanova sestra Marija me gledala s visoka, kao da sam uljez u njihovoj obitelji.
Jednog dana, dok sam presvlačila Tarika, čula sam kako Zdenka šapuće Mariji u hodniku: „Ne znam što je Ivan vidio u njoj. Nema ni pravu školu, ni posao… Samo sjedi doma i troši.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam Ivana kako mirno diše pored mene i osjećala se kao stranac u vlastitom životu. Počela sam preispitivati sve odluke koje sam donijela – jesam li pogriješila što sam došla ovdje? Jesam li stvarno parazit, kako misli Zdenka?
Sljedećih tjedana pokušavala sam pronaći posao. Slala sam životopise, išla na razgovore, ali bezuspješno. Nitko nije tražio ženu s djetetom i diplomom iz književnosti iz druge države. Zdenka je svaki moj neuspjeh dočekivala s podrugljivim osmijehom.
Jednog popodneva, dok sam spremala ručak, Zdenka je došla do mene i rekla: „Znaš, Alma, možda bi bilo bolje da se vratiš svojim roditeljima. Ovdje očito ne pripadaš.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Samo sam tiho rekla: „Ovdje je moj dom. Moj muž i moje dijete su ovdje.”
„Tvoj muž? Moj sin! Da nije njega, ne bi imala ništa!”
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala o odlasku. Ali kad sam pogledala Tarika kako spava, znala sam da ne mogu tek tako otići. Nisam htjela da odraste bez oca ili da misli da je njegova mama odustala.
Počela sam pisati blog o svom životu kao snaha u tuđoj zemlji. Pisala sam o svakodnevnim borbama, o osjećaju usamljenosti i o tome kako je teško biti prihvaćen kad si drugačiji. Ubrzo su mi se počele javljati žene iz cijele Hrvatske i Bosne – neke su prošle isto što i ja, neke su me hrabrile da izdržim.
Jednog dana Ivan je slučajno pročitao jedan moj tekst. Došao je do mene s papirima u ruci i rekao: „Zašto mi nikad nisi rekla da se tako osjećaš?”
„Pokušavala sam”, odgovorila sam tiho.
Te večeri smo prvi put ozbiljno razgovarali o svemu. Ivan je obećao da će razgovarati sa svojom majkom i postaviti joj granice. Nije bilo lako – Zdenka je danima bila hladna prema meni, ali barem više nije komentirala svaki moj korak.
Naučila sam živjeti s njenim pogledima i šutnjom. Naučila sam tražiti podršku među ženama koje su prošle isto što i ja. Naučila sam da nisam parazit – ja sam majka, supruga i žena koja se bori za svoje mjesto pod suncem.
Ponekad se pitam: koliko nas još šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Koliko nas još misli da ne vrijedi dovoljno samo zato što nismo savršene snahe ili kćeri? Možda je vrijeme da progovorimo.