Nisam samo bolestan: Noć kad sam izgubila sve
“Ne laži mi više, Adnane!” viknula sam kroz suze, držeći mobitel u ruci, dok su djeca spavala u sobi pored. Sat je pokazivao 23:47. U stanu je mirisalo na hladnu večeru koju nisam imala snage pojesti. On je već treći put ove sedmice rekao da ide roditeljima jer se ne osjeća dobro. Ali ja sam znala – osjećala sam u kostima – da nešto nije u redu.
Sjedila sam na rubu kreveta, gledajući u prazno. U glavi mi je odzvanjala njegova poruka: “Ne brini, ljubavi, brzo ću se vratiti.” Ali prošlo je već četiri sata. Nije odgovarao na pozive. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. Sjetila sam se kako je prije samo nekoliko mjeseci bio drugačiji – pažljiv, nasmijan, brižan otac našoj Lejli i malom Ivanu. Što se dogodilo s nama?
Te noći, dok sam čekala, sjetila sam se razgovora s prijateljicom Anom prije nekoliko dana. “Znaš, Amra, muškarci kad počnu lagati, to nikad nije bez razloga,” rekla mi je tiho dok smo pile kafu u njenoj kuhinji u Sarajevu. “Pazi na sebe.”
Mobitel je zazvonio. Neznan broj. Javio se ženski glas: “Jeste li vi Amra?” Glas joj je bio hladan, gotovo podrugljiv. “Samo da znate, vaš muž nije kod roditelja. S njim sam ja. I ovo traje već mjesecima.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam mogla disati. Djeca su se prevrnula u snu, a ja sam stajala ukočena, kao da me neko polio hladnom vodom. “Zašto mi to radite?” uspjela sam izustiti.
“Zato što zaslužujete znati istinu,” rekla je i prekinula vezu.
Nisam plakala odmah. Samo sam sjedila i gledala u zid, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše dosadna? Previše umorna? Previše majka, a premalo žena? Sjetila sam se svih onih dana kad sam ga čekala s posla, kad sam mu spremala omiljenu pitu od krompira i kad smo zajedno planirali ljetovanje na Jadranu koje nikad nismo ostvarili.
Sljedeće jutro probudila sam se kao da me neko pregazio. Djeca su tražila doručak, a ja sam automatski pravila sendviče i kuhala čaj. Lejla me pogledala svojim velikim smeđim očima: “Mama, gdje je tata?”
Lagati djeci bilo mi je najteže. “Tata je otišao kod nane i dede, dušo. Vratit će se uskoro.”
Ali znala sam da ništa više neće biti isto.
Adnan se vratio tek predvečer, umoran i bezvoljan. Pogledao me u oči i znao je da znam. Sjeli smo za stol dok su djeca crtala u dnevnoj sobi.
“Amra…” počeo je tiho.
“Nemoj,” prekinula sam ga. “Znam sve. Samo mi reci – zašto?”
Spustio je glavu i šutio dugo. “Ne znam… Osjećao sam se izgubljeno. Nisam htio povrijediti tebe ni djecu… Ali nisam mogao prestati. Ona me razumije…”
“A ja? Ja te nisam razumjela svih ovih godina? Zajedno smo prošli rat, izbjeglištvo, tvoju nezaposlenost… Sve sam izdržala zbog nas!”
Glas mi je drhtao od bijesa i tuge.
“Znam… Žao mi je…” rekao je tiho.
Te noći nisam spavala. Gledala sam djecu kako mirno dišu i shvatila da moram biti jaka zbog njih. Nisam imala nikoga osim njih – roditelji su mi umrli davno, sestra živi u Njemačkoj i rijetko se javlja.
Sljedećih dana Adnan je dolazio i odlazio kao sjena. Djeca su osjećala napetost u zraku; Lejla je počela mokriti u krevet, Ivan je bio tih i povučen.
Jedne večeri nazvala me Ana: “Amra, dođi kod mene na selo na vikend. Trebaš predah od svega.” Otišla sam s djecom, ostavila Adnana poruku: “Ne znam kad ću se vratiti. Moram razmisliti o svemu.”
Na selu sam prvi put nakon dugo vremena osjetila miris svježeg zraka bez težine na prsima. Djeca su trčala po dvorištu, a ja sam sjela s Anom uz kafu.
“Znaš li što ćeš dalje?” pitala me.
Slegnula sam ramenima: “Ne znam… Bojim se biti sama. Bojim se što će ljudi reći – znaš kakva je mahala… Ali više ne mogu živjeti u laži.”
Ana me zagrlila: “Sama nisi nikad kad imaš djecu i prijatelje koji te vole. A ljudi će uvijek pričati – danas o tebi, sutra o nekome drugom.”
Vratila sam se kući odlučna da neću više šutjeti ni trpjeti poniženje. Pronašla sam posao u obližnjem vrtiću – nije bilo lako, ali svaki osmijeh djeteta bio mi je nova snaga.
Adnan je pokušavao popraviti stvari, ali povjerenje više nije postojalo. Razveli smo se mirno zbog djece; dogovorili smo se oko viđanja i alimentacije.
Najviše me boljelo kad su ljudi iz zgrade počeli šaptati iza leđa: “Vidi Amre, muž joj otišao s drugom… Jadna žena.” Ali naučila sam hodati uzdignute glave.
Jedne večeri Lejla me zagrlila i šapnula: “Mama, ti si najhrabrija na svijetu.” Tada sam znala da nisam izgubila sve – ostalo mi je ono najvažnije.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li previše dala ili premalo tražila za sebe? Možda će mi život jednog dana dati odgovore – ali danas znam da vrijedim više nego što sam ikad mislila.
A vi – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje oprostiti ili krenuti dalje?