Nisam Spremna, a On Još Manje: Povratak Iz Rodilišta u Kaos

„Zar si ozbiljno mislio da ćeš ovako dočekati svoju kćer?“ povikala sam čim sam zakoračila u stan, držeći Laninu nosiljku jednom rukom, a drugom pokušavajući ne zaplakati. Miris ustajalog zraka i razbacane pelene po stolu, prazne boce vode, neoprano suđe – sve me to pogodilo kao šamar. Goran je sjedio na kauču, gledao u mobitel i samo kratko podigao pogled. „Ma, evo, baš sam mislio malo pospremiti prije nego dođete…“ promrmljao je, ali nisam mu povjerovala ni sekunde.

Nisam znala što me više boli: rana od carskog reza ili osjećaj da sam sama u svemu ovome. Prva noć kod kuće trebala je biti posebna – nježna, topla, puna podrške. Umjesto toga, osjećala sam se kao da sam upala u tuđi stan, gdje nitko nije očekivao ni mene ni moju kćer. Lana je plakala, a ja sam pokušavala pronaći čistu dekicu među hrpom neispeglanih stvari. Goran je samo slegnuo ramenima: „Pa što sad? Nije smak svijeta.“

Sjetila sam se svoje mame, kako je uvijek govorila: „Muškarci ne znaju dok im ne pokažeš.“ Ali ja nisam imala snage biti ni učiteljica ni majka odraslom čovjeku. Samo sam željela da me zagrli i kaže: „Sve će biti u redu.“ Umjesto toga, osjećala sam se kao da tonem. U meni se miješala ljutnja i tuga, a tijelo mi je drhtalo od iscrpljenosti.

Sljedećih dana situacija se nije popravila. Goran bi otišao na posao, a ja bih ostajala sama s Lanom i kaosom. Pokušavala sam dojiti, ali nisam imala dovoljno mlijeka. Lana je plakala satima, a ja sam plakala s njom. Kad bi Goran došao kući, očekivala sam da će barem uzeti dijete ili skuhati nešto za nas. Umjesto toga, bacio bi torbu na pod i upalio televizor. „Umoran sam“, govorio bi svaki put kad bih ga zamolila za pomoć.

Jedne večeri, dok je Lana konačno zaspala, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu – prvu nakon devet mjeseci. Osjećala sam se krivom zbog toga, ali još više zbog misli koje su mi prolazile kroz glavu: Jesam li pogriješila što sam izabrala Gorana? Jesam li pogriješila što sam postala majka?

Nazvala sam prijateljicu Mirelu. „Ne mogu više“, šapnula sam kroz suze. „Sve je na meni. On ne vidi koliko mi treba pomoć.“ Mirela je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: „Znaš da nisi sama. Ako trebaš, doći ću sutra i pomoći ti oko Lane.“

Sljedeći dan Mirela je došla s punom vrećicom hrane i toplim zagrljajem. Pomogla mi je pospremiti stan, okupati Lanu i skuhati juhu. Kad je Goran došao kući i vidio nas dvije kako se smijemo dok hranimo bebu, samo je promrmljao: „Eto vidiš da možeš.“ Tada mi je prekipjelo.

„Ne mogu više ovako!“, viknula sam pred njim i Mirelom. „Ne želim biti sama u ovom braku! Ako ti nije stalo do nas dvije, reci odmah!“ Goran me gledao zbunjeno, kao da mu prvi put pada na pamet da nešto nije u redu. „Pa nisam znao da ti je toliko teško…“

Te večeri smo prvi put ozbiljno razgovarali. Rekla sam mu sve što me boli – kako se osjećam nevidljivo, kako mi treba partner, a ne još jedno dijete o kojem moram brinuti. Plakala sam pred njim kao nikad prije. On je šutio dugo, a onda rekao: „Znam da nisam bio tu za vas. Bojim se svega ovoga… Nisam znao kako pomoći.“

Nisam mu odmah povjerovala. Trebalo mi je vremena da mu oprostim što nije bio uz mene kad mi je najviše trebao. Ali počeo se truditi – ustajao je noću kad Lana plače, naučio mijenjati pelene, ponekad bi me iznenadio doručkom ili čistim stanom. Nije bilo savršeno, ali bilo je bolje.

Ipak, ostao je strah u meni – što ako opet ostanem sama? Što ako nikad ne budem dovoljno dobra majka? Ponekad mi se čini da su žene kod nas osuđene biti same u svemu – i kad rađaju i kad odgajaju djecu.

Pitam vas: Je li normalno očekivati više od partnera? Kako ste vi preživjele prve dane s bebom? Je li moguće naučiti muškarca da bude otac ili to jednostavno mora doći iz njega?