„Nisam vam više teret”: Priča o Samiri, koja je izabrala samoću da ne smeta svojoj porodici

„Možda bi mama trebala već razmisliti o domu…“, šapat Lejle, moje kćerke, bio je tih, ali za mene je odjeknuo snažnije od bilo kakve vike. Stajala sam iza vrata dnevne sobe, držeći tanjir s još toplom supom, i osjećala kako mi se ruke tresu. Nisam znala što me više boli – to što sam čula ili to što sam znala da je ona u pravu.

Nisam više ona Samira koja je mogla sve – raditi dva posla, trčati za djecom po kiši, kuhati ručak za cijelu familiju i još navečer peći pitu za komšije. Sada mi je i uspon na treći kat bez lifta postao izazov. Lejla i njen muž Emir su uvijek bili ljubazni, ali u zadnje vrijeme osjećala sam se kao gost u vlastitom stanu. Moj unuk Adnan mi je sve rjeđe dolazio u sobu, a kad bi i došao, bio bi zaokupljen telefonom.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, Lejla je sjela nasuprot mene. „Mama, znaš da te volimo… ali Emir ima puno posla od kuće, Adnan ima školu online, a ti… ti si često sama. Možda bi ti bilo ljepše među svojim vršnjacima?“

Gledala sam je i pokušavala pronaći riječi. „Hoćeš reći da vam smetam?“

„Ne, mama! Samo… znaš da ti želimo najbolje. U domu imaš društvo, brigu…“

Nisam više slušala. U meni se nešto slomilo. Sjetila sam se dana kad sam Lejlu nosila na rukama kroz snijeg do ambulante jer je imala visoku temperaturu. Sjetila sam se kako sam prodavala svoje zlatne naušnice da joj platim fakultet. Sada sam postala višak.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svojoj sestri Azri u Mostaru, koja je umrla sama u stanu jer se djeca nisu javljala danima. Razmišljala sam o komšinici Ruži iz prizemlja koju su djeca „smjestila“ u dom i nikad više nisu došla. Je li to sudbina svih nas koji smo dali sve za svoju djecu?

Sljedećih dana sam šutjela. Lejla je bila nervozna, Emir povučen, Adnan još udaljeniji. Osjećala sam se kao sjena koja luta između zidova. Jednog jutra sam ustala ranije nego inače, spakovala nekoliko stvari u torbu i sjela za sto s Lejlom.

„Odlučila sam otići“, rekla sam tiho.

Lejla je podigla pogled, oči su joj bile pune suza. „Mama, nemoj…“

„Ne želim biti teret. Znam da me volite, ali ja ovdje više ne pripadam.“

Emir je šutio, gledao kroz prozor. Adnan nije ni bio tu – otišao je kod prijatelja.

Nekoliko dana kasnije našli su mi mjesto u domu na Ilidži. Prvi dani su bili najteži. U sobi sa mnom bila je Fikreta iz Zenice – žena koja je izgubila sina u ratu i nikad se nije oporavila. Svake večeri bi plakala u jastuk.

U trpezariji su sjedili ljudi koji su nekad bili profesori, doktori, radnici – sada svi isti, sa istim pogledom: pogledom ljudi koji čekaju da ih neko posjeti ili bar nazove.

Jednog dana došla mi je Lejla s Adnanom. Donijeli su mi kolače i cvijeće. Pokušavali su biti veseli, ali osjećala sam zid između nas.

„Kako ti je ovdje, mama?“ pitala je Lejla.

„Dobro mi je“, slagala sam. „Imam društvo.“

Adnan me zagrlio kratko, kao iz obaveze.

Kad su otišli, sjela sam na krevet i gledala kroz prozor prema planinama. Suze su same tekle niz lice.

Ponekad se pitam: jesam li pogriješila što sam otišla? Ili što sam ih pustila da me otjeraju? Je li bolje biti sama među strancima nego višak među svojima?

Možda vi znate odgovor bolje od mene: što biste vi učinili na mom mjestu? Je li samoća zaista manje bolna od osjećaja da ste teret onima koje ste najviše voljeli?