Nisam vaša sluškinja: Priča o Jasmini iz Sarajeva

“Jasmina, gdje su mi čiste košulje?” Amir je opet vikao iz hodnika, dok sam ja pokušavala smiriti ruke koje su drhtale iznad sudopera. U kuhinji je mirisalo na kafu, ali meni je u grlu gorjela neka druga vatra – ona koja se skupljala godinama. “U ormaru, gdje si ih i ostavio,” odgovorila sam tiho, ali dovoljno glasno da me čuje. Nisam imala snage za još jednu svađu.

Nisam ni završila s pranjem suđa, a već sam čula kako njegova majka, teta Senada, ulazi u kuću bez kucanja. “Jasmina, možeš li mi pomoći oko pite? Ruke su mi slabe danas.” Pogledala sam kroz prozor prema sivom sarajevskom nebu i pomislila: kad sam posljednji put radila nešto samo za sebe?

Moja svakodnevica bila je ispunjena tuđim potrebama. Amir je radio u općini, dolazio kući umoran i nervozan, a ja sam bila ta koja je morala biti nasmijana, spremna, uvijek na usluzi. Njegova majka je živjela s nama otkako joj je muž umro. “Ti si mlada, imaš snage,” govorila bi dok bi mi gurala krpu u ruke ili me slala po namirnice. Moj život se pretvorio u beskrajnu listu zadataka: skuhaj, operi, očisti, posluži.

Moja prijateljica Mirela često me zvala na kafu. “Jasmina, hajde da malo prošetamo Vilsonovim,” predlagala bi. Ali uvijek bih imala izgovor: “Ne mogu, teta Senada nije dobro… Amir dolazi ranije… Djeca imaju zadaću…” I tako su dani prolazili, a ja sam polako nestajala.

Jedne večeri, dok su Amir i njegova majka gledali televiziju, sjela sam na balkon s bilježnicom koju sam godinama skrivala. U njoj su bili moji stihovi, snovi o pisanju knjige, o tome da jednog dana budem nešto više od domaćice. Srce mi je tuklo dok sam čitala svoje stare zapise. “Jasmina, šta to radiš?” Amir je izašao na balkon. “Ništa… Samo pišem malo.” Pogledao me s podsmijehom: “Opet te tvoje gluposti. Hajde bolje pomozi mami oko večere.”

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi. Sjetila sam se kako sam nekad sanjala da budem profesorica književnosti. Sjetila sam se svog oca koji mi je govorio: “Ne daj da te iko gazi, Jasmina.” Ali ja sam dozvolila.

Sutradan sam odlučila otići kod Mirele. Sjela sam s njom na klupu pored Miljacke i ispričala joj sve. Plakala sam kao dijete. “Jasmina, moraš nešto promijeniti. Nisi ti ničija sluškinja!” rekla mi je odlučno.

Vratila sam se kući s nekom novom snagom. Prvi put nakon dugo vremena nisam odmah otišla u kuhinju. Sjela sam za sto i rekla Amiru: “Moramo razgovarati.” Pogledao me iznenađeno. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da ne postojim. Sve radim za vas dvoje, a mene niko ne vidi.” Teta Senada je odmah počela: “Jasmina, nemoj tako… Mi te volimo…” Ali nisam popuštala.

“Želim upisati kurs kreativnog pisanja. Želim barem jedan dan u sedmici za sebe.” Amir je šutio dugo, a onda rekao: “A ko će sve ovo raditi?”

“Podijelit ćemo obaveze,” odgovorila sam mirno ali odlučno. “Nisam vaša sluškinja.”

Narednih dana atmosfera u kući bila je napeta. Teta Senada me gledala ispod oka, Amir je bio hladan i povučen. Ali ja nisam odustajala. Upisala sam kurs i svaki četvrtak odlazila na predavanja. Prvi put nakon godina osjetila sam da dišem.

Jednog dana Amir me dočekao s večerom na stolu. Nespretno je postavio tanjire i previše posolio supu, ali srce mi se steglo od zahvalnosti. “Možda nisam navikao na ovo,” rekao je tiho, “ali vidim da si sretnija.” Teta Senada je počela sama slagati veš.

Nije bilo lako. Bilo je dana kad bih poželjela odustati, kad bi me grižnja savjesti gušila jer nisam sve stigla kao prije. Ali svaki put kad bih uzela olovku u ruke, osjećala bih se živom.

Danas pišem ovu priču za sve žene koje su zaboravile sebe zbog drugih. Za sve koje misle da nemaju pravo na svoje snove.

Pitam vas: Koliko nas još živi tuđe živote? Kada ćemo sebi dati dozvolu da budemo ono što jesmo?