Odlazak bez povratka: Kad tišina postane glasnija od riječi
“Gdje si ti pošla s tom torbom, Ivana?” Damirov glas još mi odzvanja u ušima, iako ga tog jutra nije bilo kod kuće. U stvari, baš zato sam i otišla – dok su on i njegova majka bili na tržnici. Nisam mogla podnijeti još jedan njihov zajednički ručak, još jedno šutljivo gledanje kroz mene kao da sam zrak.
Sve je počelo prije pet godina, kad sam se udala za Damira. On je bio tih, ali pažljiv, a ja sam vjerovala da ćemo zajedno graditi dom pun smijeha. Prvih nekoliko mjeseci živjeli smo sami u malom stanu na Grbavici. Onda je njegova majka ostala udovica i preselila kod nas. “To je samo privremeno, Ivana,” govorio je Damir, ali privremeno se pretvorilo u godine.
“Ivana, nisi dobro posolila supu,” govorila bi Ljubica svaki put kad bih kuhala. “Damire, sine, jesi li vidio kako ti je košulja ispeglana?” Sve što sam radila bilo je pogrešno. Damir bi šutio, povukao se u sobu ili otišao na posao ranije nego što treba. Ja bih ostajala sama s njenim sitnim primjedbama i pogledima koji su govorili više od riječi.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ljubica je tiho rekla: “Neke žene nisu stvorene za porodicu.” Damir je samo spustio pogled. Tad sam prvi put osjetila da nestajem. Počela sam se pitati gdje sam pogriješila – jesam li previše popustljiva, premalo odlučna? Prijateljice su mi govorile: “Budi jača, izbori se za sebe!” Ali kako da se izborim kad me vlastiti muž ne vidi?
S vremenom sam prestala pričati o svojim osjećajima. Sve što bih rekla završilo bi kao još jedan razlog za svađu. “Ivana, ne dramatiziraj,” govorio bi Damir. “Mama je dobra žena, samo joj treba vremena.” Ali meni je vrijeme curilo kroz prste.
Jednog jutra, dok sam prala suđe, Ljubica je došla iza mene i šapnula: “Moja pokojna svekrva nikad nije bila ovako hladna prema meni.” Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam više mogla disati u toj kući. Te noći nisam spavala. Gledala sam Damira kako mirno diše pored mene i pitala se voli li me još ili mu je lakše kad šutim.
Odluka je pala iznenada. Tog jutra, dok su njih dvoje otišli na tržnicu, spakirala sam nekoliko stvari u torbu. Srce mi je tuklo kao ludo. Pogledala sam još jednom stan – našu sliku s mora, njegovu šalicu za kafu, Ljubičine papuče na ulazu. Zatvorila sam vrata tiho, kao da bježim od vlastitog života.
Sada sjedim kod prijateljice Amre u Sarajevu. Ona me gleda zabrinuto dok pijemo kafu.
“Jesi li sigurna da si ovo htjela?” pita me.
“Ne znam više što želim,” odgovaram iskreno. “Znam samo da nisam mogla ostati tamo još jedan dan.”
Telefon mi neprestano vibrira – poruke od Damira: “Gdje si? Vrati se kući.” Od Ljubice ni riječi. Moja mama zove iz Mostara: “Ivana, šta si to uradila? Znaš li koliko će ljudi pričati?”
Ali ja prvi put osjećam tišinu kao olakšanje. Nema više šaptanja iza leđa, nema više pogleda koji me režu. Samo ja i moji strahovi.
Noću ne mogu spavati. Razmišljam o svemu što sam ostavila – o Damiru kakav je bio nekad, o sebi kakva sam bila prije nego što sam postala nevidljiva. Pitam se jesam li sebična što sam otišla bez riječi ili hrabra što sam napokon izabrala sebe.
Amra mi donosi deku i sjeda kraj mene.
“Znaš,” kaže tiho, “nije sramota priznati da ti je teško. Ali moraš odlučiti – hoćeš li se vratiti ili krenuti dalje?”
Suze mi klize niz lice. “Ne znam mogu li opet biti ona Ivana koja se smije bez razloga. Ne znam mogu li oprostiti Damiru što me nije zaštitio od vlastite majke.”
Sljedećih dana pokušavam pronaći posao. Odlazim na razgovore za posao u pekari na Čengić Vili i u knjižari kod BBI centra. Nitko ne pita zašto sam otišla iz kuće – svi imaju svoje brige.
Jedne večeri dobijem poruku od Damira: “Mama odlazi kod sestre u Zenicu. Možemo pokušati ispočetka?” Čitam poruku deset puta. Srce mi lupa, ali ne osjećam olakšanje – osjećam prazninu.
Amra me gleda dok sjedim s telefonom u ruci.
“Hoćeš li mu odgovoriti?”
“Ne znam,” šapćem. “Možda je prekasno za nas. Možda sam predugo čekala da me netko vidi i čuje.”
Sjedim tako dugo u noć i razmišljam: Koliko žena na Balkanu živi u tišini između muža i svekrve? Koliko nas čeka da netko drugi riješi naše probleme umjesto nas?
Možda nisam pobjegla od njih – možda sam napokon pobjegla prema sebi.
Što vi mislite – jesam li trebala ostati i boriti se ili je ponekad odlazak jedini način da sačuvamo sebe?