Opasina tišine: Vlastiti muž, tuđa istina

“Ne može biti! Ovo nije moguće!” vrisnula sam, dok su mi ruke drhtale iznad stola u notarskom uredu. Pogledi su se okrenuli prema meni, ali nisam marila. Gledala sam u papir, u te hladne rečenice koje su mi razarale srce: “…ostavljam 40% udjela u obiteljskoj firmi i iznos od 200.000 eura gospođi Lejli Hadžić…”. Lejla Hadžić? Nikad nisam čula za tu ženu. Moj muž, Stjepan, bio je sve što sam imala. Ili sam barem tako mislila.

“Gospođo Ivana, razumijem da je ovo šokantno, ali…” pokušao je notar smiriti situaciju, ali nisam ga ni čula. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: Tko je ona? Zašto joj je ostavio gotovo pola svega što smo zajedno gradili?

Moja kći, Ana, sjedila je pored mene, blijeda kao zid. “Mama… možda postoji neko objašnjenje?” prošaptala je, ali u njenim očima vidjela sam istu bol i zbunjenost. Moj sin Luka šutio je, stisnutih šaka, gledajući u pod. Osjetila sam kako se cijela naša obitelj raspada pred mojim očima.

Nakon sprovoda, kuća nam je bila puna ljudi, ali ja sam bila sama. Svi su dolazili s riječima utjehe, ali nitko nije znao što se zapravo događa u meni. Noći su mi prolazile u suzama i preispitivanju svakog trenutka s njim. Jesam li bila slijepa? Jesam li stvarno poznavala čovjeka s kojim sam provela 27 godina?

Nisam mogla izdržati neznanje. Sljedeće jutro nazvala sam odvjetnika i tražila sve informacije o toj ženi. “Lejla Hadžić živi u Sarajevu. Nema drugih podataka osim adrese i broja telefona,” rekao mi je hladno. Sarajevo? Nikad nije spominjao da ima ikakve veze s Bosnom osim što mu je djed rođen tamo.

Dani su prolazili u magli. Djeca su me gledala s nadom da ću pronaći odgovore, ali ja sam bila izgubljena. Jedne večeri, dok sam slagala Stjepanove stvari, pronašla sam staru kutiju s pismima i fotografijama. Među njima bila je slika njega i žene tamne kose, nasmijani na nekoj planini. Na poleđini je pisalo: “Lejli, za sve naše uspomene – S.”

Ruke su mi se sledile. Je li to bila ona? Je li me varao sve ove godine? Ili je to bila neka davna prošlost koju je pokušao zaboraviti?

Nisam mogla više čekati. Nazvala sam broj koji mi je dao odvjetnik. “Halo?” javio se ženski glas s blagim bosanskim naglaskom.

“Dobar dan… Ovdje Ivana Kovač… supruga Stjepana Kovača…” Glas mi je zadrhtao.

S druge strane nastade tišina. “Znam tko ste,” tiho reče Lejla.

“Molim vas… trebam odgovore. Tko ste vi? Zašto vam je moj muž ostavio pola svega što imamo?”

Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa uzdahnula: “Nisam htjela da ovako saznate. Stjepan i ja smo se upoznali prije mnogo godina, prije nego što ste se vas dvoje vjenčali. Imali smo kratku vezu dok je radio u Sarajevu… Onda smo izgubili kontakt kad se vratio u Zagreb. Prije deset godina ponovno smo se sreli na poslovnom putu i… ostali smo prijatelji. Nikad nismo imali ništa više od toga otkad ste vi bili zajedno, kunem vam se. Ali pomogao mi je kad mi je bilo najteže – kad mi je muž umro i kad sam ostala sama s dvoje djece. Nikad nije zaboravio na mene.”

Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. “Zašto mi to nikad nije rekao? Zašto nije bio iskren?”

“Možda vas je želio zaštititi od boli… ili sebe od vaše osude,” tiho reče Lejla.

Spustila sam slušalicu bez riječi. U meni se miješala ljutnja prema Stjepanu, prema Lejli, ali najviše prema sebi – što nisam znala, što nisam pitala više.

Sljedećih dana obitelj me gledala kao stranca. Ana me pitala: “Mama, hoćeš li oprostiti tati? Hoćeš li oprostiti sebi?” Luka nije govorio ništa, ali sam znala da ga boli.

Na poslu su me izbjegavali – svi su znali za oporuku, svi su šaptali iza leđa. “Zamisli, ostavio pola firme nekoj ženi iz Bosne!” čula sam jednom u hodniku.

Noću bih sjedila sama u kuhinji i gledala kroz prozor u praznu ulicu. Pitala sam se: Što znači ljubav kad nosi toliko tajni? Je li moguće ikada zaista poznavati osobu koju voliš?

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla u Sarajevo upoznati Lejlu licem u lice. Sjele smo u mali kafić blizu Baščaršije. Gledala me iskreno, bez trunke zlobe ili ponosa.

“Ivana,” rekla je tiho, “znam da vam ništa ne mogu nadoknaditi niti objasniti njegovu odluku. Ali znam da vas je volio – o vama je uvijek govorio s poštovanjem i nježnošću. Možda nije znao kako biti potpuno iskren ni prema sebi ni prema vama.”

Vratila sam se kući s osjećajem praznine, ali i nekog čudnog mira. Shvatila sam da život nije crno-bijel; da ljubav može biti istovremeno iskrena i puna tajni; da ljudi koje volimo nisu uvijek onakvi kakvima ih zamišljamo.

Danas sjedim sama za stolom i pitam se: Je li bolje živjeti u blaženom neznanju ili tražiti istinu po svaku cijenu? Može li se oprostiti izdaja ako dolazi iz ljubavi?

Što biste vi učinili na mom mjestu?