Oprosti mi, Lejla – Suze svekrve i istina koja boli
“Odlazi! Ne želim te više vidjeti u ovoj kući!” Zilha je vikala, a njene ruke su drhtale dok je pokazivala prema vratima. U naručju sam držala svog sina, malog Emira, koji je tek prije sedam dana došao na ovaj svijet. Adnan je stajao po strani, nijem, pogleda prikovanog za pod. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam gola pred cijelim svijetom, bez ikoga svog.
“Zilha, molim vas…” glas mi je bio tih, ali odlučan. “Ovo je vaš unuk. Zar ga ne želite upoznati?”
“To nije moj unuk! Moj Adnan ne bi mogao imati dijete s nekim poput tebe!”
Nikada nisam bila dovoljno dobra za nju. Dolazila sam iz Travnika, a ona je uvijek smatrala da su žene iz Sarajeva bolje, kulturnije, “na nivou”. Prvi put kad sam došla u njihovu kuću, pogledala me od glave do pete i odmah pitala: “A gdje su ti roditelji? Šta rade?” Kao da sam bila roba na pijaci.
Adnan me volio, barem sam tako mislila. Upoznali smo se na fakultetu u Mostaru, zaljubili se na prvi pogled. On je bio nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Ali pred majkom bi se povukao, postajao drugi čovjek. Zilha je imala moć nad njim koju nisam razumjela.
Kad sam ostala trudna, Adnan je bio presretan. Ali čim smo rekli Zilhi, njeno lice se smrknulo. “Nadam se da si sigurna da je njegovo,” rekla je ledeno. Nisam mogla vjerovati što čujem.
Porod je bio težak. Ležala sam u bolnici tri dana, bez posjete od Zilhe. Kad smo Emir i ja konačno došli kući, dočekala nas je šutnja. Samo je Adnan pokušavao održati mir: “Majka treba vremena.”
Ali vremena nije bilo. Trećeg dana nakon povratka, Zilha je eksplodirala. “Ne mogu više ovo trpjeti! Svi u mahali pričaju! Kažu da si ti… znaš već šta! Moj sin ne zaslužuje ovakvu sramotu!”
“Kakvu sramotu?” pitala sam kroz suze.
“Sramotu da mu žena rodi dijete koje možda nije njegovo!”
Adnan je šutio. To me najviše boljelo.
Te noći spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Amre. Emir je plakao cijelu noć. Nisam imala snage ni za šta osim za njega.
Dani su prolazili sporo. Adnan me zvao samo jednom: “Majka ne popušta. Ne znam šta da radim.” Nisam mu zamjerila – ili sam barem pokušavala ne zamjeriti.
Nakon mjesec dana, Amra mi je rekla: “Ne možeš ovako vječno. Moraš razgovarati s njom ili s Adnanom. Zar želiš da Emir odrasta bez oca?”
Sastala sam se s Adnanom u parku. Bio je blijed, umoran.
“Lejla, znaš da te volim… ali majka… ona je bolesna, srce joj je slabo… Bojim se za nju.”
“A za mene se ne bojiš? Za Emira?”
Nije odgovorio.
Vratila sam se kod roditelja u Travnik. Tamo sam pronašla mir, ali i tugu što Emir raste bez oca. Svaki dan sam gledala njegovu sliku i pitala se gdje smo pogriješili.
Godinu dana kasnije, jednog popodneva dok sam hranila Emira, zazvonio je telefon.
“Lejla? Ovdje Zilha…”
Zastala sam. Glas joj je bio promukao.
“Molim te… mogu li doći vidjeti Emira?”
Nisam znala šta da kažem. Srce mi je lupalo kao ludo.
Došla je sutradan. Bila je starija nego što sam je pamtila, lice joj izborano od brige.
Sjela je za stol i počela plakati.
“Oprosti mi, Lejla… Bog me već kaznio… Adnan se razbolio… Ima rak… Ne znam koliko mu još ostaje… Shvatila sam koliko sam bila glupa i zla… Molim te, pusti me da upoznam svog unuka prije nego što bude kasno…”
Gledala sam tu ženu koja mi je uništila život i osjećala samo tugu.
Pustila sam je da uzme Emira u naručje. Plakala je i šaptala: “Oprosti mi, sine moj… Oprosti mi, Lejla…”
Adnan nas je posjetio nekoliko puta prije nego što je preminuo. Umro je mirno, držeći Emira za ruku.
Danas živim s Emirem u Travniku. Zilha nas povremeno posjećuje; više nije ona ista žena. Ponekad sjedimo zajedno i šutimo satima.
Pitam se često: Zašto ljudi dopuštaju ponosu i predrasudama da unište ono najvrijednije? Da li biste vi mogli oprostiti kao ja? Koliko daleko biste išli zbog porodice?