Oprostiti ili podsjetiti? Priča o dugu koji je razdvojio moju obitelj
“Zar stvarno misliš da bih trebala šutjeti?” viknula sam na Ivana dok je tiho sjedio za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu kave. Već treću večer zaredom, razgovor o novcu završavao je u suzama i tišini. Naša djeca, Ana i Filip, već su navikla da se povuku u svoje sobe čim osjete napetost u zraku.
Prije pet godina, kad je Ivanov otac, gospodin Stjepan, došao k nama s molbom za pomoć, nisam ni trenutka dvojila. “Znaš, Marija, tata nikad ne bi tražio da nije stvarno nužno”, rekao mi je Ivan tada, držeći me za ruku. Posudili smo im 80.000 kuna – cijelu našu ušteđevinu, novac koji smo godinama skupljali za renovaciju stana. “Vratit ćemo čim prodamo zemlju u Bosni, obećavam”, rekao je Stjepan, a ja sam mu vjerovala.
Godine su prolazile, zemlja se nije prodala, a novac se nikad nije vratio. U početku sam šutjela, tješila Ivana da će sve doći na svoje. Ali sada, kad nam je krov počeo prokišnjavati, a djeca rastu i trebaju više, osjećam kako mi gorčina izjeda srce. “Ivan, mi nemamo za novi bojler, a tvoji roditelji idu na more svako ljeto! Zar ti to nije čudno?”
Ivan je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Ne mogu im sad to spominjati. Znaš da mama ima problema sa srcem. Ne želim ih uzrujavati.”
“A mene? Mene možeš uzrujavati svaki dan?” glas mi je zadrhtao. Osjećala sam se izdano, ne samo od njegovih roditelja, nego i od njega. Svaki put kad bih vidjela svekrvu Ljiljanu kako nosi nove torbe iz trgovine ili kad bi se pohvalila novim zavjesama, u meni bi se nešto slomilo.
Jedne subote, dok smo ručali kod njih, Filip je slučajno spomenuo kako mu je neugodno dovoditi prijatelje jer nam je stan u lošem stanju. Ljiljana je samo odmahnula rukom: “Ma, djeca su uvijek nezadovoljna. Kad sam ja bila mala, spavali smo četvero u jednoj sobi!”
Nisam mogla izdržati. “Znaš, Ljiljana, mi bismo rado uredili stan, ali znaš i sama da smo vam posudili sav novac. Možda bi nam sad dobro došao natrag.”
Nastao je muk. Ivan me pogledao kao da sam izdala neku veliku tajnu. Ljiljana je problijedila, a Stjepan je samo tiho rekao: “Nije još vrijeme.”
Te večeri Ivan nije progovorio ni riječ sa mnom. Kad su djeca zaspala, sjela sam kraj njega. “Ivan, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam sama u ovom braku. Tvoji roditelji su ti važniji od nas.”
“Nije to istina! Samo… ne znam kako im reći. Sram me je. Oni su moji roditelji.”
“A ja? Ja sam ti žena. Zar ne bi trebao biti na mojoj strani?”
Počeli smo se udaljavati. Svaka nova rata kredita bila je podsjetnik na ono što smo izgubili – ne samo novac, nego i povjerenje. Moja sestra Iva mi je govorila: “Marija, moraš misliti na sebe i djecu. Ako Ivan neće razgovarati s njima, ti moraš.”
Ali svaki put kad bih pokušala, osjećala bih se kao uljez u vlastitoj obitelji. Ivanova sestra Sanja mi je jednom u povjerenju rekla: “Znaš, mama i tata nikad nisu znali s novcem. Ali ne brini, kad-tad će se sve vratiti.”
Godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo. Djeca su odrasla, Ana je upisala fakultet u Zagrebu, a Filip je počeo raditi preko student servisa da si može priuštiti nove tenisice. Ja sam radila dva posla, a Ivan je sve više vremena provodio vani, ponekad s prijateljima, ponekad sam.
Jedne večeri, kad sam došla kući umorna i iscrpljena, našla sam Ivana kako sjedi u mraku. “Razmišljao sam”, rekao je tiho. “Možda si u pravu. Možda sam trebao ranije razgovarati s njima. Ali sad… sad mi se čini da smo svi izgubili.”
“Nismo još sve izgubili”, rekla sam, iako nisam bila sigurna vjerujem li u to. “Ali ako ne razgovaramo iskreno, hoćemo.”
Sutradan smo zajedno otišli kod njegovih roditelja. Ivan je skupio hrabrost i rekao: “Tata, mama, trebamo razgovarati o novcu koji smo vam posudili. Nama sad stvarno treba.”
Ljiljana je zaplakala. “Znamo, sine. Ali nemamo sad. Sve smo dali za onaj stan u Mostaru za Sanju. Mislili smo da ćete vi biti bolje.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Znači, Sanja je dobila stan, a mi… mi smo ostali bez ičega?”
Stjepan je samo slegnuo ramenima. “Djeca ste nam oboje. Nismo znali kako drugačije.”
Na povratku kući, Ivan je šutio. Ja sam gledala kroz prozor, suze su mi klizile niz lice. Znala sam da oprost nije lak, ali nisam znala kako dalje.
Danas, pet godina kasnije, još uvijek živimo u istom stanu, s istim starim bojlerom i istim neizgovorenim riječima. Ivan i ja smo naučili živjeti s boli, ali povjerenje više nikad nije bilo isto.
Ponekad se pitam – je li vrijedilo šutjeti radi mira u kući? Ili sam trebala ranije podići glas? Može li se obitelj ikada oporaviti od izdaje koja dolazi iznutra?