Ostani vjerna njegovoj sjeni: Priča jedne udovice
“Ne možeš to sebi dozvoliti, Ana! Šta će ljudi reći? Kako možeš i pomisliti na drugog muškarca kad si još uvijek u crnini?” Glas moje svekrve, gospođe Marije, odjekuje kroz stan dok Emma u dnevnoj sobi slaže kockice, a Mihael crta auto na komadu papira. Zastajem s tanjurom u ruci, osjećam kako mi srce lupa u grlu. Već dvije godine živim između prošlosti i budućnosti koje se bojim.
Moj muž Ivan poginuo je jednog kišnog travnja. Čekao je autobus kod Konzuma kad ga je pijani vozač pokosio. Sve se dogodilo u sekundi. Ostala sam sama s dvoje male djece i prazninom koju ni najtopliji zagrljaji nisu mogli ispuniti. Prvih mjeseci nisam znala ni kako disati. Marija je tada bila uz mene – kuhala je, čuvala djecu, tješila me. Ali kako su mjeseci prolazili, njezina podrška pretvorila se u nevidljive okove.
“Ana, ti si još mlada žena, ali moraš misliti na Ivana. On bi želio da ga pamtiš, da mu ostaneš vjerna. To je pošteno. Tako su radile naše majke!”
Pogledam je, umorna od ponavljanja istih rečenica. “Marija, ja Ivana nikad neću zaboraviti. Ali djeca trebaju oca, a ja… ja trebam nekoga tko će me zagrliti kad padne mrak. Zar je to grijeh?”
Ona odmahne glavom, suze joj naviru na oči. “Grijeh je zaboraviti ga. Grijeh je pustiti drugog čovjeka u ovaj stan dok su njegove slike još na zidu!”
Noći su najgore. Kad Emma zaspi s Ivanovom plišanom žabicom, a Mihael me pita zašto tata ne dolazi više kući. Kad sjedim sama za kuhinjskim stolom i gledam kroz prozor u praznu ulicu. Tada mi se čini da me Ivan gleda sa slike i pita: “Zašto si još uvijek sama?” ili možda: “Zašto ne živiš?”
Prijateljica Mirela me nagovara da izađem na kavu s njenim šogorom Davorom. “Ana, nisi ti kriva što si ostala sama. Djeca trebaju vidjeti da život ide dalje. Davor je dobar čovjek, prošao je i on svoje…”
Ali svaki put kad skupim hrabrosti da prihvatim poziv, Marija dođe ranije po djecu ili nenajavljeno donese kolače. Sjedne za stol i počne pričati o Ivanu – kako je volio burek iz pekare kod škole, kako je uvijek pomagao susjedima nositi vreće s krumpirom. Kao da mi želi reći: “Ne smiješ ga pustiti iz srca.”
Jedne večeri, dok perem suđe, Mihael dolazi do mene i tiho pita: “Mama, hoćeš li ti umrijeti kao tata? Hoće li doći novi tata?” Zastanem, ruke mi drhte. “Neću umrijeti još dugo, dušo. A možda jednog dana upoznamo nekoga tko će nas voljeti kao što nas je tata volio.” On klimne glavom i ode natrag crtati.
Te noći sanjam Ivana. Stoji na vratima stana, smiješi se i šapće: “Živi, Ana. Ne boj se.” Budim se u suzama.
Sljedećeg dana odlučujem reći Mariji istinu.
“Marija, moram ti nešto reći. Bila sam na kavi s Davorom. Nije to ništa ozbiljno, ali osjećam se živo prvi put nakon dvije godine.”
Ona blijedi kao zid iza nje. “Znači, tako brzo si ga zaboravila? Dvoje djece imaš s mojim sinom! Kako možeš?”
“Nisam ga zaboravila! Svaki dan mislim na njega! Ali ne mogu živjeti samo od uspomena! Djeca trebaju vidjeti da mama može biti sretna!”
Marija ustaje, uzima torbu i odlazi bez riječi.
Sljedećih dana ne javlja se. Djeca pitaju gdje je baka. Osjećam krivnju, ali i olakšanje – prvi put imam prostora disati.
Davor mi šalje poruku: “Ako želiš prošetati s djecom po Jarunu, javi se.” Odlazimo svi zajedno. Emma drži Davora za ruku dok gleda labudove, Mihael mu pokazuje crteže auta. Osjećam toplinu u prsima koju nisam osjetila godinama.
Ali kad se vratimo kući, na vratima nas čeka Marija.
“Ana, razgovarala sam sa svećenikom. Kaže da žena treba čuvati uspomenu na muža dokle god diše!”
“A što ako uspomena boli više nego što liječi? Što ako djeca trebaju vidjeti ljubav, a ne samo tugu?”
Marija plače. “Bojim se da ćeš ih povrijediti… da ćeš povrijediti Ivana…”
Prilazim joj i zagrlim je prvi put otkako je Ivan umro.
“Marija, svi smo povrijeđeni. Ali moramo naučiti živjeti s tim bolom – ne protiv njega.” Ona me gleda dugo i napokon šapće: “Ne znam hoću li ikad moći prihvatiti to… ali volim tebe i djecu.”
Te večeri sjedim sama na balkonu i gledam svjetla grada.
Pitam se: Je li ljubav prema onome koga smo izgubili razlog da zauvijek ostanemo sami? Ili je veća hrabrost otvoriti srce ponovo – zbog sebe i zbog onih koji nas još trebaju?
Što biste vi učinili na mom mjestu?