Ovo je Dom Mog Unuka: Priča o Boli, Ponosu i Borbi za Pravo na Sreću

“Nećeš ti dijeliti ovu kuću! Ovo je dom mog unuka!” viknula je Fikreta, moja bivša svekrva, dok je stajala na pragu dnevne sobe, stežući rub marame kao da će joj ona dati snagu da me otjera. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi drhte. Nisam znala što da kažem. Iza mene je stajao moj sin, Amar, tada još dijete, gledajući nas velikim, uplašenim očima.

Sve je počelo prije skoro dvadeset godina. Bila sam mlada, puna snova i naivnog povjerenja u ljubav. Udala sam se za Dinu, Fikretinog sina, nakon kratke i burne veze. Svi su govorili da žurimo, ali ja sam vjerovala da je ljubav dovoljna. Prvih nekoliko mjeseci bili su kao iz bajke. Dino je bio pažljiv, nježan, a ja sam osjećala da napokon pripadam negdje. Uselili smo kod njegovih roditelja u staru kuću u predgrađu Sarajeva.

Ali bajka nije dugo trajala. Dino je ubrzo počeo kasniti kući, mirisao je na alkohol i tuđe parfeme. Fikreta me gledala ispod oka, kao da sam ja kriva što njen sin dolazi pijan i nervozan. “Muškarci su takvi,” govorila bi mi tiho dok bi mi pružala tanjir s večerom. “Trebaš biti strpljiva.”

Kad sam ostala trudna, nadala sam se da će se Dino promijeniti. Umjesto toga, postao je još udaljeniji. Amar se rodio u hladnoj zimskoj noći, a Dino nije bio ni blizu bolnice. Fikreta je bila uz mene, držala me za ruku i šaptala: “Bit će sve dobro, dijete moje.” Tada sam joj vjerovala.

Godinu dana kasnije, Dino je nestao iz naših života. Otišao je s nekom ženom iz Mostara, ostavljajući mene i Amara bez riječi i bez objašnjenja. Fikreta je tada preuzela ulogu zaštitnice – ali i sudije. “Ovo je njegova kuća,” govorila bi često. “Ti si ovdje zbog Amara.”

Prolazile su godine. Radila sam sve što sam mogla – čistila po kućama, prodavala kolače na pijaci, štedjela svaku marku za Amarove knjige i cipele. Fikreta je bila stroga, ali pravedna prema Amaru. Nikad ga nije pustila da osjeti glad ili hladnoću. Ali prema meni… uvijek je postojala ta nevidljiva granica.

Kad bi došla nedjelja i miris pite ispunio kuću, sjedili bismo za stolom kao porodica – ali uvijek s osjećajem da sam ja gost koji može biti zamoljen da ode kad god poželi. “Ti si dobra majka,” znala bi reći Fikreta kad bi Amar zaspao. “Ali nemoj zaboraviti – ovo nije tvoja kuća.”

Prije dvije godine upoznala sam Ivana – čovjeka iz Zagreba koji je radio na jednom projektu u Sarajevu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam leptiriće u stomaku. Ivan je bio pažljiv, slušao me, smijao se mojim šalama i poštovao me onako kako Dino nikad nije znao ili htio. Počeli smo se viđati krišom; nisam imala hrabrosti reći Fikreti.

Jedne večeri Amar me pitao: “Mama, voliš li ti još uvijek tatu?” Zastala sam, gledajući ga kako sjedi na podu s knjigom u krilu. “Ne znam,” odgovorila sam iskreno. “Ali znam da tebe volim najviše na svijetu.” Amar je klimnuo glavom i rekao: “Samo želim da budeš sretna.”

Kad sam napokon skupila hrabrost i rekla Fikreti da želim otići s Ivanom u Zagreb i povesti Amara sa sobom, nastao je pakao.

“Ne dolazi u obzir!” vikala je Fikreta kroz suze. “Ovo je dom mog unuka! Nećeš ga odvesti! Nećeš ti dijeliti ovu kuću!”

“Fikreta,” pokušavala sam smireno, “ovo nije samo tvoja kuća. Amar ima pravo na svoj život. Ja imam pravo na sreću…”

“Sreća? A gdje si bila kad smo mi ovdje gladovali? Kad smo zajedno plakali zbog tvog muža? Sad kad si našla nekog novog, hoćeš da odeš? A šta će biti s ovom kućom? Sjećanjima?”

Te riječi su me pogodile dublje nego što bih priznala ikome osim sebi. Ova kuća bila je svjedok moje boli i moje snage; zidovi su upili svaki moj uzdah i svaku moju suzu.

Amar je stajao između nas dvoje – između prošlosti i budućnosti.

“Bako,” rekao je tiho, “ja želim biti s mamom. Ali ne želim te ostaviti samu.” Fikreta ga je privukla sebi i zaplakala prvi put otkako znam za nju.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Ivan me zvao svake večeri: “Jesi li dobro? Jesi li sigurna da želiš ovo?” Nisam znala odgovor.

Jedne noći sjela sam sama u dnevnu sobu, gledajući stare fotografije – mene i Dine na vjenčanju, Amara kao bebe u naručju svoje bake… Sve što sam imala bilo je ovdje, ali ništa od toga nije bilo stvarno moje.

Sutradan sam skupila hrabrost i sjela s Fikretom za stol.

“Fikreta,” rekla sam tiho, “znam da ti ova kuća znači sve na svijetu. Ali ja više ne mogu živjeti između zidova prošlosti. Amar treba budućnost – a ja pravo na novi početak. Ne tražim ništa tvoje – samo želim otići bez gorčine.”

Fikreta me gledala dugo bez riječi.

“Ako odeš,” rekla je napokon slomljenim glasom, “ovo više nikad neće biti tvoj dom. I nemoj očekivati da će te Amar čekati otvorenih ruku kad odraste…”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o boli koju smo dijelile i o ljubavi koja nas je vezivala za ovog dječaka koji sada bira između dvije žene koje ga vole na različite načine.

Na kraju sam odlučila otići – ali ne bez borbe za Amara.

Danas živimo u Zagrebu. Ivan nas voli i poštuje; Amar ide u školu i ima prijatelje. Ali svake noći prije spavanja pitam se: Jesam li ispravno postupila? Je li dom mjesto ili ljudi koje volimo? Može li žena ikada stvarno pobjeći od prošlosti?

Što vi mislite – može li se srce ikada potpuno preseliti ili dio nas zauvijek ostaje tamo gdje smo najviše patili?