„Ovo je stan mog sina, a ti si ovdje nitko” – priča koja mi je rastrgala život

„Ovo je stan mog sina, a ti si ovdje nitko!”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala na pragu dnevnog boravka, još uvijek u vjenčanici, s buketom u ruci koji mi se tresao od nervoze. Svekrva, gospođa Ljiljana, stajala je ispred mene s rukama prekriženim na prsima, pogledom oštrim kao nož. Nije bilo osmijeha, nije bilo dobrodošlice. Samo hladnoća i poruka koju nikada neću zaboraviti.

Moj muž, Ivan, stajao je pored nje, spuštenih očiju. Ništa nije rekao. Ni tada, ni kasnije. Samo je šutio i pustio da me njegova majka gazi kao krpu. Prva noć braka, a ja sam se osjećala kao uljez u vlastitom životu.

Nisam odrasla u bogatstvu. Moji roditelji, Jasna i Emir, uvijek su me učili da poštujem druge i da se borim za svoje mjesto pod suncem. Kad sam upoznala Ivana na fakultetu u Zagrebu, činilo mi se da je on moja sigurna luka. Bio je tih, pažljiv, drugačiji od drugih mladića. Zaljubila sam se u njegovu smirenost, u njegovu sposobnost da sluša. Ali sada, pred svojom majkom, bio je samo sjenka čovjeka kojeg sam voljela.

Prvih nekoliko mjeseci braka provela sam pokušavajući udovoljiti Ljiljani. Kuhala sam njena omiljena jela – sarme, grah s kobasicom, pitu od jabuka – ali uvijek bi pronašla zamjerku. „Moja sarma je bila bolja”, „Ti ne znaš kako se pravi prava pita”, „Ivan voli kad mu ja kuham.”

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ljiljana je ušla u kuhinju i tiho rekla: „Znaš li ti uopće što znači biti prava žena? Moj sin zaslužuje bolje.”

Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene, okrenut leđima. Pokušala sam ga dotaknuti po ramenu.

„Ivane… Jesi li čuo što mi je tvoja mama rekla?”

Samo je uzdahnuo: „Pusti, ona je takva. Nemoj se nervirati.”

Ali kako neću? Svaki dan sam osjećala kako nestajem. Nisam imala pravo na mišljenje o uređenju stana – Ljiljana bi premještala moje stvari bez pitanja. Kad bih predložila da kupimo novi stol ili zavjese, samo bi odmahnula rukom: „Ovaj stan je mojih roditelja. Ovdje se ništa ne mijenja.”

Moji roditelji su dolazili rijetko. Osjećali su napetost čim bi kročili kroz vrata. Mama bi me pogledala zabrinuto i šapnula: „Draga, ako ti bude preteško, uvijek možeš doći kući.”

Ali nisam htjela odustati. Vjerovala sam da će se stvari promijeniti kad dobijemo dijete. Kad sam napokon ostala trudna, pomislila sam da će Ljiljana omekšati. Ali umjesto toga, postala je još gora.

„Nadam se da će biti muško”, rekla je jednog jutra dok smo pile kavu.

„A ako bude djevojčica?” pitala sam tiho.

„Bit će kako Bog da”, odgovorila je hladno.

Trudnoća mi je bila teška – mučnine, nesanica, stalni stres. Ivan je sve više vremena provodio na poslu ili s prijateljima. Kad bih mu rekla da mi treba podrška, samo bi slegnuo ramenima: „Ne mogu birati između tebe i mame.”

Rodila sam djevojčicu – malu Saru. Ljiljana nije ni došla u bolnicu. Kad smo došle kući, samo je kratko pogledala bebu i rekla: „Nadam se da neće biti na tebe.”

Nakon nekoliko mjeseci shvatila sam da više ne mogu disati u tom stanu. Svaki dan bio je borba – za malo mira, za malo poštovanja. Sara je rasla okružena napetošću i tišinom.

Jednog dana, dok sam hranila Saru u kuhinji, Ljiljana je ušla i počela vikati:

„Zašto si opet ostavila igračke po dnevnom boravku? Ovo nije tvoja kuća! Ako ti se ne sviđa – idi!”

Sara se rasplakala od straha. Tada sam prvi put povisila glas:

„Dosta! Ovo više nije samo vaš stan! Ovdje živi moja kćer i ja! Ako vam smetamo – recite to Ivanu!”

Ljiljana me gledala kao da sam poludjela. Ivan je došao iz druge sobe i pitao što se događa.

„Tvoja žena mi prijeti!” viknula je Ljiljana.

Ivan me pogledao bez riječi. U tom trenutku shvatila sam da ga više ne prepoznajem.

Te noći spakirala sam nekoliko stvari za Saru i sebe. Nazvala sam mamu:

„Dolazim kući.”

Mama me dočekala raširenih ruku. Plakala sam cijelu noć.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo Sara i ja otišle iz tog stana. Ivan nas nije ni posjetio. Poslao je samo poruku: „Nadam se da si dobro.”

Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam otišla. Ali kad pogledam Saru kako mirno spava bez straha – znam da nisam.

Je li moguće izgraditi sreću na tuđoj nesreći? Koliko dugo žena treba trpjeti prije nego što kaže – dosta?