Ovo Nije Muškarac Kojeg Sam Oženila: Lejlin Očaj i Rasap Porodice
“Lejla, zar opet nisi skuhala supu kako Damir voli?” glas njegove majke, gospođe Mire, odjeknuo je kuhinjom dok sam pokušavala nahraniti Amara, koji je neutješno plakao. Tarik je već bio zaspao u drugoj sobi, a Damir je sjedio za stolom, zureći u ekran mobitela kao da ga ništa na ovom svijetu ne zanima.
“Miro, molim vas, danas sam jedva stigla išta napraviti. Djeca su cijelu noć plakala…” pokušala sam objasniti, ali ona me presjekla pogledom punim prezira. “Kad sam ja bila mlada, sve sam stizala. Damir nikad nije bio gladan!”
Damir je samo slegnuo ramenima. “Lejla, stvarno… Mogla si barem supu napraviti. Znaš da mi to treba poslije posla.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam im dala da poteku. Nisam htjela da me vide slabu. U meni se lomila neka tiha bol – gdje je nestao onaj Damir koji me znao zagrliti kad bi mi bilo teško? Onaj koji bi me nasmijavao do suza dok smo šetali po Sarajevu ili Splitu, sanjajući o velikoj porodici?
Sve se promijenilo nakon što su blizanci došli na svijet. Prvo su to bile sitnice – Damir bi kasnio s posla, bio bi umoran i nervozan. Ja sam bila iscrpljena, ali nisam mu zamjerala. Mislila sam: proći će, samo je faza. Ali onda su počele svađe. Prvo zbog pelena, pa zbog hrane, pa zbog toga što nisam stigla oprati njegovu omiljenu košulju.
Jedne večeri, dok su djeca napokon spavala, pokušala sam razgovarati s njim.
“Damire, osjećam se… sama. Kao da više nismo tim. Kao da ti više nije stalo do mene.”
Pogledao me hladno. “Lejla, ti si ta koja se stalno žali. Ja radim cijeli dan, dolazim kući i ovdje me dočeka haos. Šta ti još treba od mene?”
“Treba mi tvoj zagrljaj. Tvoja podrška. Da mi kažeš da ćemo ovo prebroditi zajedno!”
Samo je odmahnuo rukom i otišao u drugu sobu.
Narednih dana Mire je dolazila češće nego prije. Donosila je svoje savjete i kritike, kao da sam ja nesposobna majka i žena. “Damire, vidiš li ti ovo? Djeca su joj uvijek u pidžami! Kod mene si uvijek bio uredan!”
Damir bi šutio ili klimnuo glavom. Počela sam osjećati kao da više nisam dobrodošla u vlastitoj kući.
Jednog jutra, dok sam presvlačila Amara, Mire je ušla bez kucanja.
“Znaš li ti koliko Damir pati? Nikad ga nisi znala usrećiti kao što sam ja željela za njega. Možda bi mu bilo bolje s nekom drugom…”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Nisam joj ništa odgovorila – nisam imala snage.
Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda Damir zaslužuje bolju ženu? Ali onda bih pogledala Amara i Tarika kako spavaju i znala sam – za njih moram biti jaka.
Jedne noći, dok sam sjedila na podu pored dječjih krevetića, čula sam Damira kako razgovara s majkom u dnevnoj sobi.
“Ne znam više šta da radim s Lejlom… Sve joj smeta, stalno plače ili šuti. Ne mogu ovako više…”
“Sine, slušaj me – ima toliko žena koje bi te cijenile. Ne moraš trpjeti ovo. Razmisli dobro šta želiš od života.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla spavati ni kad bi djeca zaspala. Moja prijateljica Ivana primijetila je da nešto nije u redu.
“Lejla, nisi sama. Znaš da možeš doći kod mene kad god poželiš. Ne smiješ dozvoliti da te unište!”
Ali kako otići? Gdje bih s dvoje male djece? Kako reći roditeljima u Mostaru da mi brak propada? U našoj kulturi razvod je još uvijek sramota – pogotovo za ženu.
Jednog dana Damir je došao kući ranije nego inače.
“Moramo razgovarati,” rekao je tiho.
Sjedili smo jedno nasuprot drugom za kuhinjskim stolom dok su blizanci spavali.
“Lejla… Ne znam više volim li te kao prije. Sve se promijenilo otkad su djeca došla. Osjećam se izgubljeno. Možda nam treba pauza…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Pauza? A djeca? A mi? Zar ti nije stalo ni do čega što smo zajedno prošli?”
Damir je šutio.
Te noći nisam oka sklopila. Gledala sam kroz prozor kako kiša pada po praznim ulicama Sarajeva i pitala se gdje sam pogriješila.
Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Mire je dolazila svaki dan i sve češće pričala o tome kako bi Damir trebao pronaći sreću negdje drugdje.
Jednog popodneva Ivana me povela na kafu.
“Lejla, moraš misliti na sebe i djecu. Ako te ne cijene ovdje, možda je vrijeme da odeš. Zaslužuješ biti voljena i poštovana!”
Te riječi su mi dale snagu koju dugo nisam osjećala.
Te večeri sam sjela s Damirom.
“Damire, ako misliš da ćeš biti sretniji bez mene – idi. Ja ću se snaći s djecom. Neću dozvoliti da nas uništi tvoja nesigurnost ni majčina zloba. Djeca zaslužuju mirnu majku i dom pun ljubavi – makar to značilo da ćemo biti sami.”
Damir je prvi put nakon dugo vremena pogledao u mene s nekom tugom u očima.
“Možda si u pravu… Možda nam treba novi početak – svima nama.”
Nisam znala šta će biti sutra, ali znala sam jedno: više neću dozvoliti da me gaze.
Ponekad se pitam – koliko žena oko nas šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Koliko nas zaboravi na sebe dok pokušava spasiti ono što je već odavno izgubljeno?