Pet godina na mojim leđima: Dan kad sam prvi put tražila pomoć od muža
“Znaš li ti koliko košta život, Jasmina?” viknuo je Dario dok je zalupio vrata dnevnog boravka. Njegov sin Ivan, iz prvog braka, sjedio je za stolom i gledao me onim tužnim očima, kao da je i njemu već dosta svega. U tom trenutku, dok sam držala račun za struju u ruci, shvatila sam da više ne mogu. Pet godina sam šutjela, pet godina sam radila dva posla, pet godina sam plaćala sve – od hrane do Ivanove školske ekskurzije, od Darijevih cigareta do kredita za stan koji je zapravo moj.
Kad smo se upoznali, Dario je bio šarmantan, duhovit, uvijek spreman na šalu. Bio je sedam godina stariji od mene, razveden, s djetetom. Mislila sam da je to znak zrelosti, da zna što želi. “Ne brini, Jasmina, kad se sve sredi s bivšom ženom i kad se zaposlim na stalno, sve će biti drugačije,” govorio mi je dok smo sjedili na klupi u Maksimiru. Vjerovala sam mu. Bila sam zaljubljena do ušiju.
Ali godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo. Dario je radio povremene poslove – malo građevina, malo vožnja za dostavu hrane – ali novac nikad nije dolazio u našu kuću. Sve što je zaradio odlazilo je na alimentaciju za Ivana i na njegove dugove iz prošlosti. “Znaš da ne mogu ništa ostaviti sa strane,” opravdavao se svaki put kad bih ga pitala može li barem platiti režije ovaj mjesec.
Moji roditelji su me upozoravali. “Jasmina, nisi ti dužna nositi tuđi teret cijeli život,” govorila mi je mama dok smo pile kavu u kuhinji u Sarajevu. “On te voli, ali ljubav nije dovoljna kad nema poštovanja.” Nisam ih htjela slušati. Mislila sam da će se sve promijeniti kad Ivan malo odraste, kad Dario pronađe bolji posao.
Ali ništa se nije promijenilo. Svaki mjesec isti stres: kako platiti račune, kako kupiti Ivanu nove tenisice za školu, kako sakriti od Darija da sam opet morala posuditi novac od prijateljice Mirele. Mirela mi je jednom rekla: “Jasmina, ti si kao majka Tereza – samo daješ i daješ. A tko će dati tebi?”
Danas sam prvi put odlučila reći Dariju istinu. Sjeli smo za stol nakon što je Ivan otišao kod svoje majke. Ruke su mi drhtale dok sam slagala račune ispred sebe.
“Dario, ne mogu više sama. Trebam tvoju pomoć. Ovo nije samo moj stan ni moj život. Ovo je i tvoja odgovornost.”
Pogledao me kao da sam ga uvrijedila najgorom mogućom uvredom.
“Pa znaš da nemam! Sve ide na alimentaciju! Što hoćeš od mene? Da kradem?”
“Ne tražim da kradeš. Tražim da budeš partner. Da barem pokušaš nešto promijeniti. Da pokažeš da ti je stalo do nas!”
Tišina. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njim.
“Znaš što? Ako ti je tako teško, možda bi ti bilo lakše bez mene i Ivana!” rekao je i ustao od stola.
Taj trenutak me slomio. Nisam mogla vjerovati da nakon svega što sam učinila za njih dvoje – nakon svih neprospavanih noći, svih odricanja – on meni prebacuje krivnju.
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna i razmišljala o svemu što sam žrtvovala: svoje snove o putovanjima, o vlastitoj djeci (jer Dario nije htio još jedno dijete), o miru u vlastitoj kući. Sjetila sam se kako su me prijateljice zadirkivale kad sam rekla da plaćam sve sama: “Ma Jasmina, nisi ti socijalna služba!”
Sljedeće jutro otišla sam na posao s podočnjacima do poda. Kolegica Sanja me zagrlila u hodniku.
“Jasmina, moraš misliti i na sebe. Nisi ti ničija sluškinja. Ako on ne želi biti partner, možda je vrijeme da budeš sama sebi dovoljna.”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan u glavi.
Kad sam se vratila kući, Dario nije bio tamo. Na stolu je ostavio poruku: “Otišao sam kod prijatelja. Ne znam kad ću se vratiti.” Ivanova soba bila je prazna; vikend je provodio kod majke.
Sjedila sam sama u tišini i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje. Možda je ovo znak da moram nešto promijeniti – zbog sebe.
Navečer mi je Mirela poslala poruku: “Ako trebaš mjesto za prespavati ili samo razgovarati, znaš gdje sam.” Osjetila sam toplinu u srcu – još uvijek ima ljudi kojima je stalo do mene.
Sutradan sam nazvala mamu i rekla joj sve.
“Dijete moje, nisi ti kriva što si vjerovala u ljubav. Ali vrijeme je da vjeruješ i u sebe.”
I sad sjedim ovdje, pišem ovu priču i pitam se: Koliko dugo žena treba čekati da njezin partner odraste? Je li ljubav dovoljna kad nema poštovanja i zajedništva? Što biste vi napravili na mom mjestu?