Poklonila sam sinu pola kuće, a sada sam mu teret: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Jasmina, možeš li, molim te, malo tiše s tim sudoperom? Imam Zoom sastanak!” – Adnanov glas prolama se kroz zidove, oštar i nestrpljiv. Zastajem s pranjem suđa, ruke mi drhte iznad pjene. U tom trenutku, osjećam se kao uljez u vlastitoj kući.
Nikada nisam mislila da ću doživjeti ovakvu tišinu između mene i mog sina. Cijeli život sam ga podizala sama, nakon što je njegov otac poginuo na ratištu kod Gradačca. Tada sam imala samo 29 godina i malog dječaka od tri godine u naručju. Sve što sam radila, radila sam za njega: radila sam kao medicinska sestra u Domu zdravlja, uzimala dodatne smjene, štedjela svaku marku. Kad je Adnan završio fakultet, bila sam ponosna kao da je osvojio svijet.
Prije dvije godine, kad je odlučio da se ženi s Amelom, nisam dvojila ni sekunde. “Sine, evo ti pola kuće. Prizemlje je tvoje, napravi sebi stan kako želiš. Ja ću ostati gore, meni ne treba puno.” Sjećam se njegovog zagrljaja i suza zahvalnosti. Tada nisam znala da će ta odluka promijeniti sve.
U početku je sve bilo u redu. Amela je bila ljubazna, donosila mi kolače, pitala za recepte. Ali s vremenom, zidovi su postali tanji, a riječi sve hladnije. Počela sam osjećati da smetam – kad pustim radio dok kuham, kad zovem prijateljicu na kafu, kad ostavim veš da se suši u dvorištu. “Mama, znaš da Amela ima alergiju na prašinu, možeš li to raditi kasnije?” ili “Mama, možeš li ne zvati prijateljice baš kad mi radimo od kuće?” Sve češće sam bila tiha kao miš.
Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu i gledala u prazno dvorište, čula sam kako Amela šapuće Adnanu: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao podstanar u vlastitoj kući.” On joj je odgovorio: “Znam, ali šta da radim? Ne mogu joj reći da ode…”
Te noći nisam oka sklopila. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Ne mogu joj reći da ode…” Zar sam došla do toga da budem višak u svom domu? Sutradan sam pokušala razgovarati s Adnanom.
“Sine, ako vam smetam… reci mi. Znam da nije lako živjeti zajedno. Možda bih mogla kod sestre u Mostar na neko vrijeme?”
Pogledao me je zbunjeno, ali i umorno: “Mama, nije to… Samo… znaš da nam treba privatnosti. Ti si uvijek tu. Amela se ne može opustiti. Ja radim od kuće, stalno si u kuhinji ili zoveš nekoga… Nekad nam treba mir.”
Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića. “Ali ja nemam gdje drugo… Ovo je moj dom. Dala sam vam pola kuće jer vas volim. Zar je to pogrešno?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao dolje.
Od tog dana, sve se promijenilo. Počela sam izbjegavati zajedničke prostore. Kuhala sam kasno navečer ili rano ujutro. Prijateljice više nisam zvala kod sebe – išla bih kod njih ili bismo se našle u parku. Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.
Jednog popodneva, dok sam zalijevala cvijeće ispred kuće, naišla je susjeda Senada.
“Jasmina, što si tako potištena? Nisi više ona stara ti!”
Pogledala sam je kroz suze: “Senada, mislim da više nikome ne trebam. Sinu sam dala sve što imam, a sad mu smetam.”
Zagrlila me i šapnula: “Djeca zaborave koliko smo im dali dok ne ostanu sami. Ne daj da te slome!”
Te riječi su mi dale snagu da pokušam još jednom razgovarati s Adnanom i Amelom.
“Djeco, znam da vam nije lako sa mnom pod istim krovom. Ali ja nemam nikoga osim vas. Ako vam toliko smetam… recite mi otvoreno. Možda bih mogla prodati svoj dio kuće i otići negdje gdje ću imati svoj mir?”
Amela je šutjela, gledala u pod. Adnan je uzdahnuo: “Mama, ne želimo da ideš… Samo želimo malo prostora za sebe. Možda bi mogla češće biti kod prijateljica ili na vikendici kod tetke?”
Osjetila sam kako me preplavljuje tuga i bijes istovremeno. Zar sam cijeli život radila za to – da budem gost u vlastitom domu? Da molim za malo pažnje od sina kojem sam dala sve?
Dani su prolazili u istoj tišini i nelagodi. Počela sam razmišljati o tome da stvarno prodam svoj dio kuće i odem negdje gdje ću biti svoja – možda u mali stan u Ilidži ili čak kod sestre u Mostaru.
Ali onda me obuzeo strah: šta ako se razbolim? Ko će mi donijeti lijek? Ko će me obići kad ostanem sama?
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u svojoj sobi i gledala stare fotografije – Adnan kao dječak na biciklu, ja mlada s osmijehom punim nade – zapitala sam se: “Jesam li pogriješila što sam mu dala sve? Je li ljubav majke zaista bezuvjetna ili bi trebala imati granice?”
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća. Koliko nas majki živi u sjeni vlastite djece, zaboravljene i neželjene?
Možda će netko pročitati moju priču i prepoznati sebe ili svoju majku.
A vi mi recite – jesmo li mi majke zaista zaslužile ovakav kraj? Je li moguće pronaći sreću kad te tvoje dijete gleda kao teret?