Premlada za brak: Život između žrtve i samoće

“Ne možeš ti tako, Jasmina! Ne možeš!” vikao je moj muž Dario dok je tresnuo vratima dnevnog boravka. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi drhtale iznad sudopera punog neopranih tanjira, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Bio je to još jedan u nizu naših prepirki, ali ovaj put sam osjetila da nešto u meni puca.

Udala sam se za Darija kad mi je bilo tek devetnaest. Moja mama, Senada, govorila je: “Bolje ti je, kćeri, da imaš svog čovjeka nego da sama lutaš po ovom svijetu.” Nisam ga voljela, ali sam vjerovala da će ljubav doći s vremenom. U Bosni devedesetih nije bilo prostora za snove – rat je tek završio, a mi smo svi tražili sigurnost. Dario je imao posao u lokalnoj pilani, bio je vrijedan i ozbiljan. Svi su govorili da sam dobro prošla.

Prve godine braka bile su tihe. Rodila sam Lejlu s dvadeset i dvije, a dvije godine kasnije i sina Amara. Moj život se vrtio oko djece, kuće i Darijevih potreba. On je bio strog, rijetko nježan, ali nikad nas nije ostavio gladne. Ponekad bih noću plakala u jastuk, pitajući se gdje sam nestala ona djevojka koja je voljela crtati i sanjala o studiju u Zagrebu.

“Mama, što ti je?” pitala bi me Lejla dok bi me zatekla uplakanu. “Ništa, dušo, samo sam umorna,” odgovarala bih i brisala suze rukavom.

Godine su prolazile. Djeca su rasla, a ja sam postajala nevidljiva. Dario je sve češće ostajao vani do kasno, govoreći da ima posla u pilani ili da pomaže prijatelju oko auta. Nisam ga pitala gdje je bio – naučila sam da su odgovori uvijek isti ili bolni.

Kad su Lejla i Amar otišli na fakultet u Sarajevo, kuća je postala tiha kao grob. Prvi put nakon dvadeset godina imala sam vremena za sebe, ali nisam znala što bih s njim. Pokušala sam crtati, ali ruka mi je drhtala. Pokušala sam čitati knjige koje sam voljela kao djevojka, ali nisam mogla zadržati pažnju.

Na moj 45. rođendan Dario mi je poklonio šalicu s natpisom “Najbolja mama”. Nasmiješila sam se iz pristojnosti, ali u meni je nešto zadrhtalo – nisam više bila samo mama. Htjela sam biti žena, prijateljica, možda čak i ljubavnica. Te večeri Dario nije došao kući. Sutradan mi je rekao da odlazi. “Našao sam nekog drugog, Jasmina. Mlađa je, razumije me bolje. Oprosti.”

Svijet mi se srušio. Djeca su bila bijesna na njega, ali brzo su nastavila sa svojim životima. Lejla se udala za nekog informatičara iz Mostara i preselila u Njemačku; Amar radi u Sarajevu i rijetko dolazi kući. Ostala sam sama u kući punoj uspomena koje su me gušile.

Prijateljice su me zvale na kafu, ali nisam imala snage slušati njihove priče o unucima i muževima koji još uvijek dolaze kući na vrijeme. Mama mi je govorila: “Budi jaka, Jasmina. Sve žene to prođu.” Ali ja nisam htjela biti još jedna žena koja šuti i trpi.

Jedne večeri sjela sam na balkon s bilježnicom i olovkom. Počela sam pisati pismo sebi:

“Draga Jasmina,
Zaboravila si tko si bila prije nego što si postala supruga i majka. Zaboravila si svoje snove jer si vjerovala da nemaš pravo na njih…”

Pisala sam satima, puštajući suze da teku slobodno po papiru. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.

Narednih mjeseci počela sam izlaziti iz kuće – najprije u trgovinu bez žurbe, zatim na pijacu gdje sam razgovarala s prodavačicom Ankom o receptima za zimnicu. Prijavila sam se na tečaj slikanja u lokalnom domu kulture. Tamo sam upoznala Mirnu, ženu mojih godina koja je također prošla kroz razvod.

“Znaš li koliko nas ima ovakvih?” pitala me Mirna dok smo zajedno miješale boje na paleti.
“Znam… ali svi šute,” odgovorila sam.

Počele smo zajedno šetati po parku, razgovarati o svemu što nas boli i raduje. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da pripadam negdje.

Ali svaki povratak kući bio je težak – zidovi su šaptali Darijevo ime, ormari su još uvijek mirisali na njegov parfem. Ponekad bih uhvatila sebe kako čekam da se vrata otvore i on uđe kao nekad.

Jednog dana Lejla me nazvala iz Njemačke:
“Mama, jesi li dobro? Znaš da možeš doći kod mene kad god poželiš.”
“Dobro sam, dušo… učim ponovno živjeti,” odgovorila sam tiho.

Ali istina je bila da nisam znala kako dalje. Osjećala sam se kao prazna ljuštura – žena koja je sve dala drugima a sebi ništa nije ostavila.

Sada imam 48 godina i stojim pred ogledalom gledajući bore oko očiju i sijede u kosi. Pitam se: Je li vrijedilo? Jesam li mogla drugačije? I što sad kad više nemam koga čuvati osim sebe?

Možda nisam jedina koja se ovako osjeća? Ima li među vama onih koji su žrtvovali svoje snove za tuđe sreće? Kako ste pronašli sebe kad vam se činilo da ste zauvijek izgubljeni?