Rastanak koji mi je spasio život: Priča Lejle iz Sarajeva
“Lejla, opet si zaboravila kupiti kruh! Zar ti je toliko teško misliti na druge?” Emirov glas odjekivao je kroz stan, a ja sam stajala u kuhinji, držeći vrećicu s mlijekom i osjećajući kako mi se ruke tresu. Nije to bio prvi put da me napada zbog sitnice, ali večeras je u njegovom pogledu bilo nešto drugačije – nešto što me prestravilo do srži.
“Emire, nisam zaboravila… Samo… bila je gužva u prodavnici i…” pokušala sam objasniti, ali on me prekinuo mahanjem ruke.
“Uvijek imaš izgovor! Znaš li ti koliko radim za ovu porodicu? Da nije mene, ne bi imala ni ovaj stan!”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od svake riječi. Pogledala sam kroz prozor na kišni sarajevski asfalt i zapitala se: kako sam došla ovdje? Kako sam postala žena koja se boji vlastitog muža?
Moja mama, Jasmina, uvijek je govorila da ljubav traži žrtvu. Ali ovo nije bila žrtva – ovo je bila tiha patnja. Sjećam se dana kad sam upoznala Emira na fakultetu. Bio je šarmantan, duhovit, svi su ga voljeli. Moje prijateljice, Selma i Mirela, znale su reći: “Lejla, imaš sreće! Emir je pravi džek.”
Ali s vremenom, njegov osmijeh je nestajao čim bismo ostali sami. Počeo je kontrolirati s kim se viđam, gdje idem, koliko dugo ostajem vani. Prvo su to bile sitnice – “Zašto si se toliko zadržala kod Selme?”, “Šta će ti ta šminka?” – a onda su došle ozbiljnije optužbe i uvrede.
Jedne večeri, nakon što sam kasnila s posla jer sam morala ostati duže zbog šefa, Emir me dočekao s ledenim pogledom.
“S kim si bila? Ne laži me! Znam ja kakvi su ti tvoji kolege!”
Pokušala sam mu objasniti, ali nije slušao. Te noći prvi put me gurnuo. Nije bilo modrica koje bi drugi vidjeli, ali unutra sam bila slomljena.
Godinama sam šutjela. Nisam htjela da mama zna. Nisam htjela da Selma i Mirela misle da sam slaba. Uvjeravala sam samu sebe da će se promijeniti, da ga samo trebam više voljeti.
Ali svaka svađa bila je gora od prethodne. Počela sam gubiti sebe – više se nisam smijala, nisam izlazila, nisam sanjala. Postala sam sjena žene koja sam nekad bila.
Jednog dana, dok sam sjedila na tramvajskoj stanici i gledala kako ljudi žure svojim životima, prišla mi je starija žena i pitala:
“Djevojko, jesi li dobro? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na ramenima.”
Nisam znala šta da kažem. Samo sam klimnula glavom i pustila suzu da sklizne niz obraz.
Te večeri Emir je opet bio nervozan. Vikao je zbog večere koja nije bila dovoljno topla. U jednom trenutku bacio je tanjir na pod. Staklo se rasulo po pločicama.
“Ne mogu više ovako!” povikala sam iznenada, glasom koji nisam prepoznala kao svoj.
Emir se okrenuo prema meni, iznenađen mojom hrabrošću.
“Šta si rekla?”
“Ne mogu više! Dosta mi je svega! Odlazim!”
Srce mi je tuklo kao ludo dok sam skupljala stvari u torbu. On je stajao u hodniku, bijesan i zbunjen.
“Gdje ćeš? Nemaš gdje! Tvoja mama te neće primiti nazad!”
Ali ja sam već izlazila kroz vrata. Kiša je padala po meni dok sam hodala prema maminom stanu na Grbavici. Kad mi je otvorila vrata i vidjela moje uplakano lice, samo me zagrlila bez riječi.
Prvih nekoliko dana nisam mogla spavati. Svaki zvuk me budio. Bojala sam se da će Emir doći po mene. Ali nije došao. Umjesto toga, počela sam osjećati olakšanje – kao da mi neko skida okove s duše.
Selma i Mirela su dolazile svaki dan. Donosile su kolače, pričale viceve, pokušavale me nasmijati.
“Lejla, ponosne smo na tebe! Znaš li koliko žena nikad ne skupi hrabrosti da ode?” rekla mi je Mirela jednog jutra dok smo pile kafu na balkonu.
Počela sam raditi u maloj knjižari u centru grada. Svaki dan bio je nova borba sa strahovima i nesigurnostima koje mi je Emir usadio. Ali svaki dan bio je i korak bliže slobodi.
Najteže mi je bilo kad bih srela zajedničke prijatelje koji su pitali: “Zašto ste se rastali? Emir kaže da si ga ostavila bez razloga.”
Nisam im objašnjavala. Neka misle što žele. Ja znam istinu.
Danas, godinu dana kasnije, sjedim u istoj toj knjižari i gledam kroz prozor kako snijeg prekriva Sarajevo. Ponekad me još uvijek proganjaju sjećanja – ali sada znam da vrijedim više od tuđih uvreda i straha.
Pitam se: mora li svaka promjena doći kroz bol? Ili možemo naučiti biti hrabri prije nego što nas život slomi?