Rastanak zbog dužnosti: Kad ljubav ne može pobijediti sve
“Ne mogu više, Amra! Ne mogu vjerovati da si mi ovo uradila!” Emir je vikao, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja mi je drhtala u ruci. Bilo je rano jutro, sunce je tek provirivalo kroz prozor naše male kuhinje u Sarajevu, ali u meni je već bjesnila oluja.
“Emire, molim te…” pokušala sam tiho, ali on me prekinuo. “Dvadeset godina smo zajedno! Dvadeset! I sad, kad najviše trebam tvoju podršku, ti okrećeš leđa mojoj majci? Mojoj porodici?”
Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam mu znala objasniti da više ne mogu. Da sam iscrpljena do kosti. Njegova majka, teta Fikreta, već godinama živi s nama otkad joj je dijagnosticirana teška depresija i anksioznost. Prvo sam mislila da će biti privremeno, da će joj lijekovi pomoći, ali godine su prolazile, a ona je postajala sve zahtjevnija. Noći bez sna, stalni strahovi, njeni izljevi bijesa i plača… Sve je to postalo moj život.
“Emire, ja nisam medicinska sestra. Ja sam tvoja žena. Majka tvoje djece. I više ne mogu…” glas mi je zadrhtao. “Ona treba stručnu pomoć. Treba dom ili bolnicu, ne mene.”
On je samo odmahnuo glavom i sjeo na rub kauča. “Ti si sebična. Znaš li koliko bi me koštalo da je smjestim negdje? Znaš li šta bi selo pričalo? Da sam ostavio majku na cjedilu?”
Sjetila sam se svih onih dana kad sam išla na posao u školu, vraćala se kući i zatekla Fikretu kako sjedi u mraku, zureći u zid. Sjetila sam se kako sam joj mijenjala pelene kad više nije mogla do WC-a, kako sam joj kuhala posebne obroke jer je odbijala jesti “normalnu hranu”. Djeca su odrasla uz njene krikove i noćne more.
“A šta je sa mnom? Šta je s našom djecom? Zar mi ne zaslužujemo mir? Zar ja ne zaslužujem malo života za sebe?”
Emir me pogledao kao da me prvi put vidi. “Ti si znala u šta ulaziš kad smo se vjenčali. Porodica je svetinja. U Bosni se majke ne ostavljaju!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “A žene se ostavljaju?”
Nije odgovorio. Samo je ustao, uzeo jaknu i izašao iz stana zalupivši vratima tako jako da su se slike na zidu zatresle.
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna i slušala Fikretino teško disanje iz susjedne sobe. Djeca su već odrasla – Lejla studira u Zagrebu, a Adnan radi u Mostaru – ali ja sam ostala zarobljena između prošlosti i budućnosti koja mi se činila kao crna rupa.
Sutradan me Emir nije ni pogledao kad se vratio s posla. Sjeli smo za stol kao stranci. Fikreta je šutjela, zureći u tanjur.
“Odlučio sam,” rekao je napokon. “Ako nećeš brinuti o mojoj majci, onda više nema smisla da budemo zajedno. Razvodim se od tebe.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Dvadeset godina ljubavi, borbe, zajedničkih snova – sve to nestaje zbog jedne rečenice.
“Emire… molim te…”
“Ne,” prekinuo me hladno. “Ti si izabrala sebe. Ja biram svoju porodicu.”
Nisam imala snage ni plakati. Samo sam sjedila i gledala kroz prozor dok su prolaznici žurili svojim životima, nesvjesni moje boli.
Sljedećih dana sve je išlo kao u magli. Emir je spavao na kauču, izbjegavao me, a ja sam pokušavala funkcionirati – ići na posao, kuhati ručak, brinuti o Fikreti kao da se ništa nije dogodilo. Ali svaki dan bio je teži od prethodnog.
Jedne večeri nazvala me Lejla iz Zagreba.
“Mama, šta se dešava kod vas? Tata mi ništa neće reći, a ti si stalno tužna kad pričamo…”
Pukla sam.
“Lejla, ne mogu više… Tata želi razvod jer ne mogu više brinuti o njegovoj mami sama. Sve me boli, dušo moja…”
S druge strane čula sam šutnju pa jecaj.
“Mama… doći ću kući čim završim ispitni rok… Ne smiješ biti sama u ovome!”
Te riječi su mi dale malo snage da izdržim još nekoliko dana. Ali Emir nije popuštao – svaki razgovor završavao bi svađom ili šutnjom.
Jednog jutra došla sam kod doktorice Mirele po lijekove za Fikretu.
“Amra, ti si na izmaku snaga,” rekla mi je tiho dok mi je pisala recept. “Nisi ti kriva što ne možeš više sama. Nisi ti stručna osoba za ovo. Razgovaraj s nekim iz Centra za socijalni rad…”
Ali znala sam kakva će biti reakcija komšiluka i rodbine – već su šaputali iza leđa kako sam hladna snaha koja bi najradije sve poslala u dom.
Jedne večeri Emir mi je bacio papire za razvod na stol.
“Potpiši,” rekao je kratko.
Ruke su mi drhtale dok sam gledala te papire. Sjetila sam se našeg vjenčanja u džamiji na Baščaršiji, sretnih dana kad smo mislili da nas ništa ne može slomiti.
Ali život nije bajka.
Potpisala sam.
Kad je otišao iz stana s Fikretom nekoliko dana kasnije, osjećala sam prazninu i olakšanje istovremeno. Prvi put nakon mnogo godina mogla sam disati bez straha od novih zahtjeva i svađa.
Ali ostala je gorčina – jesam li stvarno sebična? Jesam li pogriješila što nisam mogla više žrtvovati sebe?
Ponekad sjedim sama navečer i pitam se: gdje završava dužnost prema porodici, a gdje počinje pravo na vlastiti mir? Da li smo mi žene uvijek te koje moraju nositi sav teret – i što nam ostaje kad više ne možemo?