Rođendan koji je sve promijenio: Kako sam se suprotstavila muževoj obitelji i što je iz toga proizašlo
“Opet će doći bez najave, kao i svake godine. I opet ću ja biti ta koja će dva dana stajati nad loncima, dok oni sjede i smiju se u dnevnom boravku,” ponavljala sam sebi dok sam gledala kroz prozor na kišni travanjski dan. Moj muž, Ivan, sjedio je za stolom i tipkao poruke na mobitelu. “Jesi li pitao mamu hoće li doći ove godine?” upitala sam ga, pokušavajući zvučati smireno.
“Ma znaš njih, uvijek dođu kad im padne na pamet. Ne brini, sve će biti super,” odgovorio je, ni ne podižući pogled.
Ali ja sam brinula. Svake godine ista priča: njegova majka Ružica, sestra Sanja s mužem i djecom, stric Ante i teta Ljiljana – svi bi se pojavili bez najave, očekujući bogatu trpezu i slavlje kao da sam ja neka hotelska kuharica. Nitko nikad nije pitao treba li mi pomoć ili kako se osjećam. Samo bi sjeli, naručivali kavu, kolače, još jednu pitu… A ja bih se osjećala kao sluškinja u vlastitoj kući.
Ove godine odlučila sam da više ne mogu tako. “Ivane, ove godine neću kuhati. Ako tvoja obitelj želi slaviti tvoj rođendan, neka to organiziraju kod sebe ili neka donesu nešto sa sobom. Ja sam umorna. Želim i ja proslaviti s tobom, a ne biti zatvorena u kuhinji.”
Ivan me pogledao kao da sam mu upravo rekla da selimo u Australiju. “Ma daj, Ana, što ti je? To su moji roditelji! Ne mogu im reći da ne dolaze ili da donesu hranu! Što će reći? Da si lijena? Da si protiv njih?”
“Neka kažu što hoće! Ja više ne mogu ovako!” povisila sam glas, a srce mi je lupalo kao ludo. Osjetila sam suze u očima, ali nisam htjela popustiti.
Sljedećih nekoliko dana u kući je vladala napetost. Ivan je šutio, a ja sam se pravila da me nije briga. Ali naravno da me bilo briga. U petak navečer zazvonio je telefon. Bila je to Ružica.
“Ana, sinek, dolazimo sutra oko tri. Nadam se da će biti ona tvoja sarma, znaš da Ante ne voli ništa drugo! I molim te, napravi onu pitu od jabuka za djecu. Sanja dolazi s malim, pa znaš kako su izbirljivi…”
Udahnula sam duboko. “Ružice, ove godine neću kuhati. Umorna sam i želim malo odmora. Ako želite slaviti Ivanov rođendan, možemo otići svi zajedno u restoran ili možete vi nešto donijeti.”
S druge strane zavladala je tišina. Onda je uslijedio uzdah: “Aha… Dobro onda. Vidjet ćemo što ćemo.”
Spustila sam slušalicu i osjetila olakšanje pomiješano sa strahom. Ivan me gledao kao da sam upravo zapalila kuću.
“Što si to napravila? Sad će mama biti uvrijeđena! Znaš kakva je ona… Sad će pričati svima kako si je otjerala iz kuće!”
“Nisam nikoga otjerala! Samo želim da i ja budem dio proslave, a ne robinja! Zar ti nije stalo kako se osjećam?”
Ivan je šutio.
Sutradan u tri sata nitko nije došao. Niti poruka, niti poziva. Kuća je bila tiha kao grob. Sjeli smo za stol sami – prvi put nakon deset godina braka na njegov rođendan.
“Jesi sretan sada?” upitala sam ga tiho.
Nije odgovorio.
Navečer mi je stigla poruka od Sanje: “Nisam znala da ti toliko smetamo. Mama plače cijeli dan. Ante je ljut kao ris. Svi pričaju kako si nas izbacila iz Ivanove kuće.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam željela nikoga povrijediti, ali nisam više mogla podnijeti tu nepravdu. Cijelu noć nisam spavala.
Sljedećih tjedan dana Ivanova obitelj me ignorirala. Ivan je bio hladan i povučen. Počela sam preispitivati samu sebe: Jesam li pretjerala? Jesam li trebala još jednom prešutjeti i skuhati sve što žele? Ali onda bih opet bila nesretna i ljuta na sebe.
Jednog popodneva došla mi je u posjetu moja prijateljica Mirela.
“Ana, nisi ti ništa loše napravila. Samo si postavila granice. Znaš koliko žena šuti i trpi zbog ovakvih stvari? Možda im treba vremena da shvate da nisi njihova sluškinja nego član obitelji koji zaslužuje poštovanje.”
Te riječi su mi dale snagu.
Dva tjedna kasnije Ružica se pojavila na vratima s kutijom kolača.
“Ana… možda smo malo pretjerali svi skupa. Znaš… navikli smo da si ti uvijek tu za sve nas. Možda nismo dovoljno cijenili koliko truda ulažeš… Hoćeš li oprostiti staroj ženi?”
Pogledale smo se u oči i obje zaplakale.
Ivan je kasnije priznao: “Možda sam bio sebičan… Navikao sam da sve ide po starom… Ali vidim koliko ti znači ovo što si napravila. Možda nam svima treba malo promjena.”
Danas više ne kuham sama za cijelu njegovu obitelj – kad dolaze, svi donesu nešto ili zajedno naručimo pizzu. Nije uvijek lako; ponekad još osjetim hladnoću u zraku ili čujem šaputanja iza leđa. Ali osjećam se slobodnije i poštovanije nego ikad prije.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško reći što nam smeta? Zašto žene još uvijek moraju birati između mira u kući i vlastite sreće? Što vi mislite – jesam li bila previše tvrdoglava ili sam napokon napravila ono što sam davno trebala?