S koferom i dvoje djece na kiši: Moj novi početak

„Mama, zašto tata viče?“ Ivana me povukla za rukav dok je kiša lupala po prozoru. U njenim očima vidjela sam strah koji sam i sama osjećala. Luka je sjedio na podu, stisnut uz moj bok, šutio je, ali su mu ruke drhtale. U dnevnoj sobi, Marko je bacao tanjire po podu. „Sve si uništila! Ništa ti nije sveto!“, vikao je. Srce mi je tuklo kao ludo. Znala sam da više ne mogu ostati.

Te noći, dok je Marko zaspao od bijesa i alkohola, spakirala sam jedan stari kofer. U njega sam stavila samo najnužnije: dvije dječje jakne, nekoliko majica, Ivanu omiljenog medvjedića i Luki strip koji je čitao prije spavanja. Djeca su bila tiha, kao da su znala da se događa nešto veliko. Kiša je padala kao da nikad neće stati. Izašli smo iz stana u Novom Zagrebu, a ja sam zadnji put pogledala vrata iza kojih sam ostavljala svoj dotadašnji život.

Prva stanica bila je kod moje sestre Ane u Dubravi. Otvorila nam je vrata u pidžami, zbunjena i pospana. „Jesi li ti normalna? S dvoje djece po ovoj kiši? Šta će reći mama?“, šaptala je dok nas je uvodila unutra. Nisam imala snage objašnjavati. Samo sam sjela na kauč i pustila suze da teku.

Sljedećih dana telefon nije prestajao zvoniti. Mama je plakala: „Vraćaj se kući! Šta će selo reći? Marko te voli, samo ima težak period.“ Tata je bio krut: „Nisi valjda luda da djecu odgajaš bez oca? Ko će te zaposliti? Nisi završila fakultet.“ Ana me gledala s mješavinom sažaljenja i ljutnje: „Ne možeš ovdje dugo ostati. I ja imam svoju djecu.“

Tražila sam posao po cijelom Zagrebu. U pekari na Trešnjevci su mi rekli: „Imate li iskustva?“ Nisam imala, ali sam lagala da imam. Prvi dan sam ispekla kruh koji se nije mogao jesti. Gazda me pogledao preko naočala: „Nije ovo za vas, gospođo.“

Socijalna radnica, gospođa Jasmina, bila je jedina koja me gledala kao čovjeka. „Niste prva koja bježi od nasilja“, rekla mi je tiho dok mi je pružala papirnate maramice. „Ali rijetke izdrže do kraja.“ Pomogla mi je pronaći smještaj u sigurnoj kući na periferiji. Soba je bila mala, ali čista. Djeca su prvi put nakon dugo vremena zaspala bez straha.

Najteže mi je bilo gledati ih kako rastu bez oca. Luka me jednom pitao: „Mama, jel’ tata zna gdje smo?“ Nisam znala što reći. Ivana je crtala obitelj na papiru – uvijek nas troje, nikad četvero.

Moja obitelj nije dolazila u posjetu. Mama bi ponekad poslala poruku: „Jesi li dobro?“, ali nikad nije pitala kako su djeca. Tata je prestao pričati sa mnom. Ana mi je jednom donijela vrećicu s hranom i rekla: „Ne mogu ti više pomagati. Muž mi prigovara.“

Bilo je dana kad nisam imala ni za kruh ni za mlijeko. U trgovini bih brojala kovanice, a blagajnica bi me gledala svisoka. Djeca su naučila ne tražiti igračke ni slatkiše.

Jednog dana, dok sam čekala tramvaj za posao u čišćenju ureda na Zrinjevcu, prišla mi je starija žena. „Vidim te svaki dan s djecom“, rekla je blago. „I ja sam bila sama s dvoje djece kad sam pobjegla iz Bosne devedesetih.“ Pogledale smo se i prepoznale istu bol i snagu.

Polako sam gradila novi život. Djeca su krenula u školu, ja sam radila dva posla – čistila ujutro, navečer prala stubišta po zgradama. Prvi put nakon dugo vremena kupila sam Luki nove tenisice i Ivani knjigu bajki.

Marko je pokušavao doći do nas – slao prijetnje porukama, dolazio pred školu. Policija ga je jednom odvela, ali strah nikad nije nestao potpuno.

Godine su prolazile. Djeca su rasla, ja sam postajala jača. Naučila sam tražiti pomoć kad mi treba i ne sramiti se svoje prošlosti.

Jednog dana, Ivana mi je donijela crtež – nas troje ispod duge, svi nasmijani. Pogledala me i rekla: „Mama, sad smo sretni.“

Ponekad se pitam – jesam li mogla drugačije? Jesam li trebala ostati zbog djece ili otići ranije? Ali znam jedno: iz tame se može izaći, ali treba puno hrabrosti i još više ljubavi.

I zato vas pitam – što biste vi učinili na mom mjestu? Ima li svatko snage za novi početak ili smo osuđeni ponavljati iste greške svojih roditelja?