Sama, ali slobodna: Priča o ponovnom pronalasku sebe

“Zašto opet kasniš, Ivana?” – čula sam vlastiti glas kako odjekuje praznim hodnikom dok sam gledala na sat. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala pronaći ključeve u torbi. Još jedna večer, još jedna tišina u stanu na Trešnjevci. Djeca su već godinama u Njemačkoj, a ja… ja sam ostala ovdje, među zidovima koji pamte više svađa nego smijeha.

Prije tri godine, kad me Marko ostavio zbog mlađe žene iz firme, mislila sam da mi je život gotov. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala u praznu šalicu kave i pitala se ima li smisla ustajati ujutro. Prijateljice su mi govorile: “Ivana, nisi ti za samoću! Moraš se opet zaljubiti!” Ali kako? Kad ti srce izgleda kao stara, izgrebana ploča koju nitko više ne želi slušati?

Jedne subote, dok sam na Dolcu birala rajčice, prišao mi je muškarac. “Oprostite, znate li gdje je najbolji sir?” pitao je s osmijehom. Zvao se Dario. Bio je udovac, iz Zadra, preselio se u Zagreb zbog posla. Imao je toplo lice i ruke koje su mirisale na more. Počeli smo se viđati – prvo kave, pa šetnje po Maksimiru, pa večere kod mene. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam leptiriće u trbuhu.

Ali sreća nije dugo trajala. Moja kćerka Ana nije mogla podnijeti da netko drugi sjedi na mjestu njenog oca. “Mama, zar ti nije dosta svega? Zar ne možeš biti sama?” vikala je kroz suze kad sam joj prvi put spomenula Darija. Sin Filip mi je slao poruke iz Berlina: “Pazi kome otvaraš srce. Ne želim da te opet netko povrijedi.”

Dario je bio pažljiv, ali i on je nosio svoje rane. Imao je sina iz prvog braka koji ga nije htio vidjeti. Ponekad bi sjedio u mom dnevnom boravku i gledao kroz prozor satima. “Ivana, znaš li kako boli kad te vlastito dijete odbaci?” pitao me jednom navečer dok smo pili vino. Nisam znala što reći – ni moja djeca nisu bila sretna zbog mene.

S vremenom su se počele pojavljivati pukotine. Dario je bio ljubomoran na moje prijateljice, na svaki moj izlazak bez njega. Jednom mi je rekao: “Ne trebaš ti nikoga osim mene.” Osjetila sam hladnoću u njegovom glasu. Počela sam se gušiti u toj vezi koja je isprva djelovala kao spas.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog sitnice – zaboravila sam mu javiti da ću kasniti s posla – sjela sam sama za kuhinjski stol. Pogledala sam svoj odraz u prozoru i prvi put nakon dugo vremena pitala se: “Tko si ti, Ivana? Što želiš?”

Nazvala sam Anu. Plakala je kad me čula. “Mama, samo želim da budeš sretna. Ali bojim se da ćeš opet patiti.” Filip mi je poslao poruku: “Ako ti je dobro, meni je dobro.” Ali meni nije bilo dobro. Osjećala sam se izgubljeno između prošlosti i budućnosti koju nisam željela.

Nakon nekoliko tjedana razmišljanja, skupila sam hrabrost i rekla Dariju da više ne mogu tako. Plakao je. Ja sam plakala još više. Ali znala sam da moram biti iskrena prema sebi.

Prvi dani nakon prekida bili su najteži. Tišina u stanu bila je još glasnija nego prije. Ali onda sam počela primjećivati male stvari: miris svježe kave ujutro, zvuk kiše na prozoru, osmijeh susjede Marije kad joj donesem kolače.

Počela sam odlaziti na jogu s prijateljicom Jasnom, upisala tečaj slikanja u Kulturnom centru Dubrava. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo – ne zbog nekog muškarca, nego zbog sebe.

Ana me jednom zagrlila i šapnula: “Mama, ponosna sam na tebe.” Filip mi je poslao fotografiju iz Berlina s natpisom: “Moja najhrabrija mama.” Srce mi se napokon smirilo.

Danas znam da nije sramota biti sama. Nije sramota priznati da ne trebaš nikoga da bi bio potpun. Sreća dolazi iznutra – iz malih pobjeda nad vlastitim strahovima.

Ponekad se pitam: Je li bolje biti sama nego s nekim tko te ne razumije? Može li žena u našim godinama zaista biti sretna bez partnera? Što vi mislite – jesmo li same slabije ili jače?