Šapat tišine: Majčina bol zbog izgubljene kćeri
“Opet ništa…” šapnem sebi dok gledam u ekran mobitela. Već treći put danas šaljem poruku Lani, mojoj kćeri, i opet nema odgovora. Prsti mi drhte, a srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Lana, molim te, samo mi se javi da znam da si dobro.” Znam da zvučim očajno, ali ne mogu drugačije. Tišina u stanu je gusta, gotovo opipljiva.
Sjećam se dana kad je Lana bila mala, kako bi mi se uvukla u krevet nakon noćne more i šaptala: “Mama, čuvaj me.” Tada sam vjerovala da ćemo uvijek biti bliske. Ali život je, kao i uvijek, imao druge planove. Sve je počelo prije dvije godine, kad je Lana odlučila otići studirati u Sarajevo. Nisam bila protiv toga, ali sam bila zabrinuta. “Znaš li ti koliko je život težak tamo?” pitala sam je tada, a ona mi je samo odmahnula rukom: “Mama, pusti me da probam sama.”
Muž, Dario, nije bio od pomoći. On je uvijek bio distanciran, više zaokupljen poslom i nogometom nego našom kćeri. “Pusti je, neka se nauči sama snalaziti,” govorio bi dok bi prebacivao kanale na televizoru. Ali ja nisam mogla pustiti. Nisam znala kako.
Prvi mjeseci su bili puni poruka i poziva. Lana bi mi slala slike iz studentskog doma, pričala o novim prijateljima – Amra iz Tuzle, Jasmina iz Mostara – i o profesorima koji su joj išli na živce. A onda su poruke postale rjeđe. Pozivi su postali kratki i površni. Kad sam je pitala što nije u redu, samo bi rekla: “Ništa, mama, sve je ok.” Ali ja sam osjećala da nešto nije kako treba.
Jedne večeri, nakon što sam joj poslala poruku i opet dobila samo plavi dvostruki čekić na Viberu, sjela sam za kuhinjski stol i počela plakati. Dario je došao iz dnevne sobe i pogledao me s blagom nelagodom. “Opet Lana?” pitao je. Samo sam kimnula glavom.
“Možda joj treba prostora,” rekao je tiho. “Možda si previše… prisutna?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Jesam li stvarno bila previše prisutna? Jesam li gušila vlastitu kćer svojom brigom? Počela sam preispitivati svaki razgovor koji smo vodile posljednjih godina. Sjetila sam se kako sam joj prigovarala zbog ocjena u srednjoj školi, kako sam inzistirala da nosi toplu jaknu zimi, kako sam uvijek imala spreman savjet – čak i kad ga nije tražila.
Nisam mogla spavati te noći. U glavi su mi odzvanjale Lazine riječi s posljednjeg razgovora: “Mama, pusti me da dišem!” Tada sam se naljutila na nju, rekla joj da je nezahvalna i da ne zna koliko se trudim za nju. Ona je samo spustila slušalicu.
Od tada – tišina.
Pokušavala sam sve: slala joj pakete s kolačima koje voli, pisala duga pisma koja su ostajala bez odgovora, čak sam jednom otišla do Sarajeva bez najave i čekala ispred njenog doma satima. Nije se pojavila.
Moja sestra Ivana pokušavala me utješiti: “Daj joj vremena, vratit će se ona tebi kad shvati koliko joj značiš.” Ali što ako ne shvati? Što ako sam je zauvijek izgubila?
Jednog dana srela sam Amru na tržnici u Sarajevu dok sam kupovala voće za Lanu (iako nisam znala hoće li ga ikad preuzeti). Prišla mi je s osmijehom: “Vi ste Lanina mama? Ona često priča o vama.” Osjetila sam olakšanje – znači ipak misli na mene! Ali Amra je nastavila: “Zadnjih mjeseci je malo povučena… kaže da joj fali dom, ali da ne zna kako da vam to kaže.”
Te riječi su me proganjale danima. Možda Lana ne zna kako da mi priđe? Možda se boji moje reakcije? Počela sam pisati poruke drugačije: manje savjeta, više ljubavi. “Nedostaješ mi. Volim te kakva god bila.” I opet – tišina.
Dani su prolazili u magli brige i tuge. Dario je sve više vremena provodio van kuće; Ivana mi je donosila supu i pokušavala me natjerati da jedem. Ja sam samo sjedila kraj prozora i gledala u prazno dvorište.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Srce mi je stalo kad sam vidjela Lanino ime na ekranu.
“Halo?” glas mi je bio jedva čujan.
“Mama…” začula sam njen glas, tih i slomljen.
“Lana! Dušo moja! Kako si?”
Dugo je šutjela prije nego što je progovorila: “Ne znam… Sve mi je teško. Fališ mi, ali ne znam kako da ti to kažem a da ne ispadnem slaba…”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice.
“Nisi slaba ako voliš svoju mamu,” prošaputala sam.
Tada smo obje plakale – ona tamo negdje u Sarajevu, ja ovdje u našem malom stanu u Zagrebu.
Nismo riješile sve probleme te večeri. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Sada sjedim ovdje i pišem ovu priču jer znam da nisam jedina majka koja pati zbog tišine između sebe i djeteta. Pitam se – gdje smo pogriješile? Je li moguće popraviti mostove koje smo same srušile?
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Jeste li ikad izgubili nekoga koga volite zbog vlastite brige ili straha?