Sedam dana koje su promijenile sve: Majčina borba za sina

“Ne možeš ga tako ostaviti, Alma!” viknula je moja sestra Sanja dok sam pakirala posljednju torbu. “Mama više nije ona stara, znaš to dobro!” Pogledala sam je preko ramena, pokušavajući sakriti vlastitu nesigurnost. “Sanja, samo je tjedan dana. Marko će biti dobro. Mama ga voli više od svega.”

Ali već tada, dok sam zatvarala vrata stana i gledala Marka kako maše kroz prozor, nešto mi je stezalo grlo. Nisam znala da će tih sedam dana promijeniti sve.

Moj muž Ivan i ja nismo imali pravi odmor godinama. Oboje radimo u državnoj službi, stalno pod stresom, a Marko je dijete koje zahtijeva puno pažnje – osjetljiv, povučen, često u svom svijetu. Mama je uvijek govorila da mu treba više discipline, da ga previše mazim. “U moje vrijeme djeca nisu birala što će jesti!” znala bi reći dok bi mu gurala tanjur graha pod nos.

Prvi dan odmora prošao je u tišini. Ivan i ja smo šetali po Makarskoj rivi, ali ja sam stalno gledala na mobitel. Nije bilo poruka. Drugi dan – opet ništa. Treći dan, konačno poruka od mame: “Sve je u redu. Marko jede juhu. Ne brini.” Ali nešto u toj kratkoj rečenici bilo je hladno, kao da ga opisuje kao psa, a ne kao unuka.

Četvrti dan – Sanja me zove usred noći. “Alma, mama nije dobro. Marko plače cijelo vrijeme. Kaže da ga je zaključala u sobu jer nije htio pojesti večeru!” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Ivan me pokušava smiriti: “Možda je Sanja pretjerala… znaš kakva je ona.” Ali ja znam svoju majku. Znam koliko može biti tvrda kad misli da je u pravu.

Spakirali smo stvari i krenuli natrag za Sarajevo usred noći. Kiša je lila po vjetrobranskom staklu, a meni su misli bile mutnije od ceste pred nama. “Jesam li pogriješila? Jesam li stvarno toliko željela odmor da sam zaboravila na Marka?”

Kad smo stigli do mamine kuće, Marko je sjedio na stepenicama, sklupčan kao malo mače. Oči su mu bile crvene od plača. Mama je stajala iza njega, ukočena, s rukama prekriženim na prsima.

“Što se dogodilo?” pitala sam drhtećim glasom.

“Ništa što ti ne bi mogla riješiti da nisi stalno bježala od problema!” odbrusila je mama. “Dijete ti je razmaženo! Ne sluša nikoga!”

Marko mi se bacio u zagrljaj i šapnuo: “Mama, nemoj me više ostavljati ovdje… molim te.” Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.

Ivan je pokušao razgovarati s mamom, ali ona je bila neumoljiva: “Vi ste krivi što je takav! U moje vrijeme…”

“Mama, dosta!” prvi put u životu povisila sam glas na nju. “Ovo nije tvoje vrijeme! Ovo je moj sin i ja odlučujem kako ću ga odgajati!”

Sanja nas je gledala iz kuta sobe, suznih očiju. Znam da joj je bilo teško – ona nikad nije imala hrabrosti suprotstaviti se mami.

Te noći nisam spavala. Marko je ležao uz mene, stisnut uz moj bok kao da se boji da ću nestati. U njegovim očima vidjela sam strah koji nisam prepoznala prije – strah od onih koji bi ga trebali najviše voljeti.

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s mamom, ali svaki put bi završilo svađom. “Ti si uvijek bila osjetljiva! Zato te život melje!” govorila bi mi dok bi prala suđe s tolikom silinom da su čaše zvonile.

Ivan mi je predložio da odemo ranije kući i prekinemo kontakt s mamom na neko vrijeme. Ali kako prekinuti s vlastitom majkom? Kako objasniti djetetu da baka nije uvijek dobra?

Marko se povukao u sebe. Nije htio pričati ni jesti. Počeo se buditi noću s vrištanjem: “Ne zaključavaj me! Molim te!” Odveli smo ga psihologu. Dijagnoza: anksioznost zbog traume.

Sanja mi je slala poruke: “Znam da ti nije lako, ali mama ne zna drugačije… Ona nas je tako odgajala.” Ali ja nisam htjela da Marko prođe kroz isto što i ja i Sanja.

Jedne večeri sjela sam s Ivanom na balkon dok je Marko spavao.

“Možda sam ja kriva što sam joj dala još jednu priliku,” rekla sam tiho.

Ivan me uhvatio za ruku: “Nisi ti kriva što si vjerovala svojoj majci. Krivo bi bilo da sada ne zaštitiš Marka.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Znala sam što moram učiniti.

Sljedećeg jutra nazvala sam mamu i rekla joj da neko vrijeme nećemo dolaziti. Da Marku treba mir i sigurnost. Da ću joj se javiti kad budem spremna razgovarati o svemu.

Plakala sam cijeli dan, ali osjećala sam olakšanje – prvi put nakon dugo vremena.

Marko se polako vraćao sebi uz pomoć psihologa i puno ljubavi kod kuće. Ja sam naučila postaviti granice – prema mami, prema sebi, prema svima koji misle da znaju bolje od mene što mom djetetu treba.

Danas se još uvijek pitam: Jesam li bila previše stroga prema vlastitoj majci ili sam napokon bila dovoljno hrabra za svoje dijete? Koliko daleko biste vi išli za sreću svog djeteta?