Sestre, krv i suze: Kako sam prestala da pričam sa svojom sestrom

“Ne mogu više, Jovana! Dosta mi je!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajale smo nasred dnevne sobe u stanu naših roditelja u Sarajevu, dok su mama i tata nemoćno gledali iz kuhinje. Jovana je stisnula usne i pogledala me onim svojim poznatim, tvrdoglavim očima. “Uvijek ti moraš biti žrtva, Milice. Uvijek ti!” uzvratila je, a ja sam osjetila kako mi srce puca po stoti put.

Nije ovo bio prvi put da se svađamo. Zapravo, ne pamtim kad smo zadnji put razgovarale bez da jedna drugoj prebacujemo stare grijehe. Sve je počelo još u djetinjstvu, kad su nas roditelji stalno uspoređivali. “Vidi kako Jovana uči, Milice. Zašto ti ne možeš biti kao ona?” ili “Milica je uvijek tako osjećajna, Jovana, zašto si ti tako hladna?”. Godinama su nas stavljali na suprotne strane, a mi smo naučile gledati jedna drugu kao suparnicu, a ne kao sestru.

Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila pravu ljubomoru prema njoj. Imala sam 14 godina, a ona 16. Mama je kupila Jovani novu haljinu za maturalnu zabavu, dok sam ja dobila njene stare cipele. “Ti si još mala, tvoje vrijeme tek dolazi”, rekla mi je mama. Ali meni se činilo da moje vrijeme nikad neće doći.

Godine su prolazile, a jaz između nas se samo produbljivao. Kad sam upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, Jovana je već radila u banci u Sarajevu i stalno mi prebacivala što trošim roditeljski novac na “beskorisne knjige”. “Kad ćeš ti početi zarađivati?” pitala bi me na svakom porodičnom ručku. Tata bi šutio, a mama bi pokušavala promijeniti temu.

Ali najgore je bilo kad se tata razbolio. Dijagnosticiran mu je rak pluća i cijela porodica se raspadala pod teretom brige i straha. Jovana je preuzela sve praktične stvari – od vođenja papirologije do razgovora s doktorima – dok sam ja ostajala uz tatu, čitala mu i pokušavala ga oraspoložiti. Jednog dana, dok sam mu čitala omiljenu knjigu Ive Andrića, Jovana je ušla u sobu i hladno rekla: “Možda bi bilo bolje da mu pomogneš oko lijekova nego da mu čitaš bajke.”

Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Osjetila sam se beskorisno i suvišno. Kad je tata preminuo, krivila sam sebe što nisam bila praktičnija, a Jovana me krivila što nisam bila dovoljno jaka.

Nakon sahrane, odnosi su postali još gori. Mama je sve češće plakala zbog nas dvije. “Vi ste jedino što mi je ostalo”, govorila bi kroz suze. Ali ni to nas nije moglo spojiti. Svaka poruka koju bih poslala Jovani završavala bi pasivno-agresivnim komentarima ili ignorisanjem.

Jednog dana, dok sam sjedila sama u svom stanu u Zagrebu, odlučila sam – više neću pokušavati. Neću joj više pisati, zvati je za rođendan ili pitati kako je mama. Osjetila sam olakšanje, ali i prazninu koju nisam mogla objasniti.

Prošle su dvije godine otkako nisam progovorila ni riječ s Jovanom. Mama nas pokušava spojiti na sve moguće načine – šalje zajedničke slike iz djetinjstva, zove me kad zna da je Jovana kod nje, ali ja uvijek pronađem izgovor da ne dođem.

Jednog dana, dok sam šetala Maksimirom s prijateljicom Ivanom, priznala sam joj sve: “Znaš li da mi ponekad nedostaje? Da bih voljela da možemo sjesti na kafu kao normalne sestre?” Ivana me pogledala sažaljivo: “Zašto joj onda ne napišeš poruku?” Samo sam odmahnula glavom: “Previše je toga rečeno. Previše rana koje nikad nisu zacijelile.”

Mama je nedavno završila u bolnici zbog visokog pritiska. Zvala me uplakana: “Milice, molim te… dođi kući.” Kad sam stigla u Sarajevo, Jovana je već bila tamo. Pogledi su nam se sreli preko bolničkog hodnika – njen pogled bio je tvrd kao kamen, moj pun straha i tuge.

Nismo progovorile ni riječ cijeli dan. Navečer, dok smo sjedile u maminoj kuhinji i pile čaj u tišini, mama je tiho rekla: “Ako vas dvije ne možete biti sestre zbog mene… onda barem budite ljudi jedna prema drugoj.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošle – o svim sitnicama koje su nas razdvojile i o velikim stvarima koje nas nikad nisu spojile. Jesmo li mogle drugačije? Jesam li ja mogla drugačije?

Danas živim s tom odlukom – da više ne pokušavam popraviti ono što se možda nikad nije ni moglo popraviti. Ali svaki put kad vidim dvije sestre kako se smiju na ulici ili kad mama spomene Jovanu s tugom u glasu, pitam se: Je li vrijedilo? Jesmo li morale izgubiti jedna drugu da bismo pronašle sebe?

Možda vi imate odgovor na to pitanje? Da li ste ikada morali birati između vlastitog mira i porodice?