Sjećanja koja bole, ali i liječe: Priča o novom početku nakon pedesete
“Vesna, što ti je? Opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku!” – povikao je moj muž Zoran iz dnevne sobe, dok sam ja stajala pred ogledalom u kupaonici i zurila u svoje umorne oči. Bilo je to jedno od onih jutara kad ti se čini da te život pregazio, a ti još uvijek moraš ustati, skuhati kavu i praviti se da je sve u redu. Djeca su već odrasla – Ivana studira u Zagrebu, a Dino radi u Sarajevu – ali kuća je i dalje puna tišine i neizgovorenih riječi.
Nisam ni slutila da će mi obična poruka na Facebooku promijeniti život. “Vesna, jesi li to ti? Sjećaš li se još onih dana na Uni?” pisalo je. Emir. Onaj Emir koji mi je prije trideset godina poklonio ružu na maturalnoj večeri. Onaj Emir koji je nestao iz mog života kad su počeli ratovi, kad su granice postale važnije od osjećaja. Srce mi je preskočilo. Nisam znala što odgovoriti. Zoran je ušao u kupaonicu, pogledao me preko ramena i promrmljao: “Opet si zamišljena. Što ti je sad?”
“Ništa… Samo sam umorna,” slagala sam, a zapravo sam osjećala kako mi se pod nogama otvara ponor prošlosti. Cijeli dan sam razmišljala o toj poruci. Što ako mu odgovorim? Što ako se probudi nešto što sam godinama pokušavala zaboraviti?
Navečer, dok je Zoran gledao utakmicu, skupila sam hrabrost i napisala: “Jesam, sjećam se. Kako si ti?” Odgovor je stigao za nekoliko minuta. “Dobro sam. Živim u Tuzli. Često mislim na tebe. Hoćeš li na kavu kad dođem u Zagreb?” Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam znala smijem li pristati.
Sljedećih dana bila sam odsutna, nervozna. Zoran je to primijetio. “Vesna, što se događa? Jesi li bolesna?” pitao je jedne večeri dok smo večerali u tišini.
“Ne znam… Možda jesam. Možda mi samo treba promjena,” odgovorila sam tiho.
“Kakva promjena? Sve ti je tu – kuća, djeca, ja… Što ti još treba?”
Nisam znala kako mu objasniti da mi treba nešto više od rutine, od svakodnevnog ponavljanja istih rečenica i istih zamjerki. Da mi treba osjećaj da još uvijek postojim kao žena, a ne samo kao supruga i majka.
Kad sam napokon pristala na kavu s Emirom, osjećala sam se kao djevojčica koja bježi iz škole. Sastali smo se u malom kafiću na Trgu bana Jelačića. Emir je ostario, ali oči su mu bile iste – tople i pune razumijevanja.
“Vesna… Nisam mislio da ću te ikad više vidjeti,” rekao je tiho.
“Ni ja… Nisam znala da mi toliko nedostaješ,” priznala sam.
Satima smo pričali o svemu – o ratu, o djeci, o propuštenim prilikama. Osjetila sam kako se u meni budi nešto što sam davno zakopala – nada.
Kad sam se vratila kući, Zoran me dočekao s pitanjem: “Gdje si bila?”
Lagati više nisam mogla. “Na kavi s prijateljem iz mladosti. Trebalo mi je društvo. Trebalo mi je da se sjetim tko sam bila prije nego što sam postala samo tvoja žena.”
Zoran je šutio dugo, a onda rekao: “Znaš li koliko si me povrijedila?”
“Znaš li koliko sam ja samu sebe povrijedila sve ove godine?” uzvratila sam kroz suze.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoje snove o slikanju, putovanjima, o tome da budem više od domaćice i majke. Razmišljala sam o tome kako su me svi uzimali zdravo za gotovo – i Zoran, i djeca, i roditelji.
Sljedećih tjedana razgovarali smo puno – Zoran i ja, ali i ja sama sa sobom. Djeca su saznala za Emira kad su došla kući za vikend.
“Mama, jesi li ti zaljubljena?” pitala me Ivana.
“Ne znam… Možda jesam u život kakav bih mogla imati,” priznala sam.
Dino je bio ljut: “Kako možeš razmišljati o sebi sad kad smo svi odrasli zahvaljujući tebi? Zar nije dosta što si nas podigla?”
“Baš zato… Sad kad ste odrasli, vrijeme je da mislim na sebe,” odgovorila sam kroz suze.
Bilo je teško. Susjedi su počeli šaptati iza leđa. Mama me zvala svaki dan: “Vesna, nemoj sramotiti obitelj! Što će ljudi reći?”
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo. Počela sam slikati opet – boje su mi vraćale snagu koju sam izgubila godinama ugađanja drugima.
Emir me zvao često. Nismo postali ljubavnici – barem ne još – ali postali smo prijatelji kakve nisam imala godinama. Netko tko me sluša bez osude.
Zoran i ja smo odlučili pokušati ponovno – ali ovaj put pod mojim uvjetima. Više ne pristajem biti nevidljiva.
Danas imam 53 godine i prvi put osjećam da imam pravo na sreću. Nije lako boriti se protiv očekivanja društva, protiv vlastitih strahova i krivnje koju mi drugi nameću.
Ali pitam vas – zar nije vrijeme da žene poput mene prestanu šutjeti? Zar nije vrijeme da budemo ono što jesmo, bez srama i straha?