Sjene u penziji: Priča bake Ankice iz Zagreba

“Opet si sama, bako?” – začula sam glas male Lene dok je provirivala kroz vrata dnevne sobe. Pogledala sam je i pokušala se nasmiješiti, ali osmijeh mi je zapeo negdje između tuge i umora. “Mama i tata su otišli na posao, a ja imam online nastavu. Hoćeš li mi napraviti čaj?”

“Naravno, dušo,” odgovorila sam, ustajući polako s kauča. Koljena su mi škripala kao stari parket u ovoj zgradi iz sedamdesetih. Dok sam grijala vodu, pogled mi je pao na hladnjak – unutra samo malo mlijeka, nekoliko jaja i pola kruha od jučer. Penzija mi je 3.200 kuna, a režije i lijekovi pojedu više od pola. Djeca mi pomažu kad mogu, ali i oni imaju svoje brige – krediti, posao, škole, sve ih pritišće.

Nekad sam bila stup ove obitelji. Sjećam se dana kad sam radila noćne smjene u Vinogradskoj bolnici, a doma me čekala mala Sanja s temperaturom. Suprug Ivica bi bio na terenu, a ja bih žonglirala između pacijenata i vlastite djece. Sada, kad bi čovjek pomislio da će doći vrijeme za mene, osjećam se kao sjenka u vlastitom domu.

“Bako, možeš li mi pomoći s matematikom?” Lena me trgnula iz misli. Sjela sam kraj nje za stol, gledajući zadatke koji su mi djelovali kao šifrirani kodovi. “Znaš, kad sam ja išla u školu, nismo imali ovakve zadatke…” pokušala sam se našaliti, ali Lena je već bila nestrpljiva. “Ajde, bako, molim te!”

Popodne je prošlo u tišini. Lena je otišla u svoju sobu, a ja sam ostala sama s mislima. Pogledala sam kroz prozor – vani su prolazili ljudi, žurili negdje, a ja sam bila zarobljena u četiri zida. Telefon je zazvonio tek navečer.

“Mama? Kako si?” – bio je to moj sin Goran. “Dobro sam, sine. Kako ste vi?” pitala sam ga, nadajući se da će ovaj put razgovor potrajati duže od pet minuta.

“Ma znaš kako je… Posao, djeca, sve trči. Čuj, možda nećemo stići doći ovaj vikend, imamo rođendan kod Marije. Ali doći ćemo idući tjedan sigurno!”

“Nema veze, sine. Samo vi uživajte,” slagala sam. Kad je spustio slušalicu, suze su mi same krenule niz lice. Nisam ih mogla zaustaviti – bile su to suze zbog svih onih godina kad sam davala sve za njih, a sada nisam više potrebna.

Sanja me zove samo kad joj treba čuvanje djece ili kad joj treba recept za kolač. Nikad ne pita kako sam stvarno. Ponekad pomislim da bih mogla nestati na nekoliko dana i nitko ne bi primijetio.

Jednog dana odlučila sam otići do parka na Jarunu. Sjela sam na klupu pored druge žene mojih godina. “Lijep dan, zar ne?” rekla sam tiho.

“Lijep je… ali meni su svi isti otkad sam sama,” odgovorila je gospođa Mira. Počele smo pričati – o penziji, o djeci koja zaboravljaju nazvati, o unucima koji više vole mobitele nego razgovor s bakom.

“Znaš li što je najteže?” upitala me Mira. “To što više nemaš kome biti potrebna. Kao da si prozirna.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Vratila sam se kući s osjećajem da nisam jedina koja tako osjeća.

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći smisao u malim stvarima – zalijevala sam cvijeće na balkonu, štrikala šal za Lenu (iako ga vjerojatno nikad neće nositi), gledala stare slike iz mladosti. Prisjećala sam se vremena kad smo Ivica i ja plesali na terasi uz radio – sada je terasa prazna, a radio šuti.

Jedne večeri Sanja je došla po Lenu.

“Mama, možeš li mi posuditi 200 kuna do plaće? Znaš kako je…”

Pružila sam joj novac bez riječi. Pogledala me kratko i rekla: “Hvala ti, mama. Znaš da te volimo.” Ali u njenim očima nije bilo vremena za mene – samo briga i umor.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o danima kad smo imali malo ali smo bili zajedno, o žrtvama koje sam podnijela za svoju djecu i o tome kako sada živim od uspomena.

Ponekad poželim vikati: “Hej! Još sam ovdje! Još uvijek imam što dati!” Ali tko bi me čuo?

Možda nisam jedina koja se tako osjeća. Možda nas ima još mnogo – baka Ankica iz Zagreba i sve one koje sjede same u svojim stanovima dok vani život prolazi pored njih.

Pitam vas: Kada ste zadnji put nazvali svoju baku ili djeda? Znate li koliko im znači samo jedan vaš zagrljaj ili riječ pažnje?