„Spakiraj kofere i dođi odmah!” – Moja svekrva preuzima naš život. Može li se voljeti i ne poludjeti?
“Spakiraj kofere i dođi odmah!” – riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, držeći u naručju našeg tek rođenog sina. Glas moje svekrve Marije bio je oštar i nepopustljiv, kao da je upravo ona rodila ovo dijete, a ne ja. Gledala sam u muža, Ivana, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled.
“Ana, znaš da je mama takva. Samo želi pomoći”, šapnuo je, ali u njegovom glasu nije bilo uvjerenja. U meni se miješala tuga i bijes. Pomagati? Ili kontrolirati svaki naš korak?
Sve je počelo onog dana kad smo iz bolnice donijeli malog Davida kući. Marija je već čekala na vratima, s ključevima u ruci i pogledom koji nije trpio protivljenje. “Dijete mora spavati na boku! Nikakvo ležanje na leđima!” vikala je dok sam pokušavala smiriti Davida koji je plakao. “I nemoj ga stalno držati u naručju, razmazit ćeš ga!”
Pokušavala sam objasniti da mi je pedijatrica rekla drugačije, ali Marija je samo odmahnula rukom: “Pedijatri danas ništa ne znaju! Ja sam troje djece odgojila i svi su živi i zdravi!”
Tako su dani prolazili u napetosti. Marija je dolazila svako jutro bez najave, donosila vreće hrane, preslagivala ormare, prala prozore i stalno prigovarala: “Ovdje smrdi na pelene! Ana, nisi dobro očistila!” Ivan bi nestajao na posao, a ja bih ostajala sama s njom i Davidom, osjećajući se kao gost u vlastitom stanu.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala uspavati Davida, Marija je ušla bez kucanja. “Ana, jesi li ti normalna? Dijete je gladno! Pogledaj ga kako plače!” Uzela mi ga je iz ruku i počela ga ljuljati. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam bila dovoljno dobra ni kao majka ni kao supruga.
Navečer sam pokušala razgovarati s Ivanom. “Molim te, reci joj da nam treba malo privatnosti. Osjećam se kao da me guši.”
Ivan je uzdahnuo: “Znaš da joj ne mogu reći da ne dolazi. Ona bi to shvatila kao izdaju. Ipak je ona moja majka.”
“A ja? Ja sam ti žena! Zar ja nisam važna?”
Ivan je šutio. U tom trenutku sam shvatila koliko sam sama.
S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Marija je počela donositi svoje posteljine i pidžame, govoreći kako će prespavati kod nas “dok se ne snađemo”. Počela je kuhati ručkove koje nitko nije volio jesti osim nje same. Kad bih pokušala napraviti nešto po svom, uvijek bi imala komentar: “Tako se to ne radi kod nas u Bosni!”
Jedne večeri, dok sam hranila Davida, Marija je sjela do mene i tiho rekla: “Ana, ti si dobra cura, ali nisi još naučila što znači biti prava žena. Moraš više slušati muža i mene. Tako će ti biti lakše u životu.”
Te noći nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi. Jesam li stvarno toliko loša? Jesam li pogriješila što sam se udala za Ivana?
Moja mama me zvala svaki dan iz Osijeka, ali nisam imala snage reći joj istinu. Samo bih slagala: “Sve je u redu, mama. David raste kao iz vode.” Nisam htjela da brine.
Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla s Davidom u park bez da sam pitala Mariju za dopuštenje. Kad smo se vratili, dočekala me bijesna: “Gdje si bila? Dijete može prehladiti! Jesi li ti normalna?”
“Marija, ja sam majka ovog djeteta! Molim vas da poštujete moje odluke!” viknula sam prvi put.
Nastao je muk. Ivan je stajao u hodniku, blijed kao krpa.
Marija me pogledala s prijezirom: “Ti si samo snaha. Ja sam ovdje majka!”
Te večeri sam spakirala nekoliko stvari i otišla s Davidom kod prijateljice Lejle. Plakala sam cijelu noć.
Lejla me zagrlila: “Ana, moraš postaviti granice. Ako to ne napraviš sad, nikad nećeš imati svoj mir.”
Sljedećih dana Ivan me zvao bez prestanka. “Vrati se kući! Mama obećava da će se povući!”
Vratila sam se nakon tjedan dana, ali ništa se nije promijenilo. Marija je bila tiša, ali prisutna u svakom kutku stana.
Jednog jutra pronašla sam poruku na stolu: “Ana, ako želiš biti dio ove obitelji, moraš naučiti poštovati starije.” Potpis: Marija.
Tada sam odlučila otići na razgovor kod psihologinje Mirele. Prvi put sam nekome ispričala sve – osjećaj nemoći, strah od sukoba s Ivanom, krivnju što ne mogu biti savršena snaha.
Mirela me pogledala blago: “Ana, vi ste dobra majka i žena. Ali morate naučiti reći NE bez osjećaja krivnje. Vaša vrijednost nije određena tuđim očekivanjima.”
Te riječi su mi dale snagu da ponovno razgovaram s Ivanom.
“Ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću otići zauvijek”, rekla sam mu mirno.
Ivan me gledao dugo, a onda prvi put rekao: “U pravu si. Dosta mi je svega ovoga. Volim tebe i Davida više od svega. Idemo zajedno razgovarati s mamom.”
Taj razgovor nije bio lak – Marija je plakala, prijetila da će nas izbrisati iz života, ali ovaj put nisam popustila.
Danas živimo sami u malom stanu na drugom kraju grada. Ivan i ja učimo ponovno biti obitelj bez tuđih pravila.
Ali ponekad se pitam: Je li moguće voljeti i ostati svoj? Može li žena na Balkanu ikada biti dovoljno dobra – snaha, supruga i majka – ili uvijek mora birati između sebe i drugih?