Šutnja koja boli: Kako sam izgubila sestru zbog istine koju nisam izrekla
“Ne možeš joj to reći, Lana! Ona je trudna, ne smiješ joj slomiti srce sada!” Ivana me gledala širom otvorenih očiju, glas joj je drhtao dok smo sjedile u mom malom stanu na Trešnjevci. Kiša je lupkala po prozoru, a meni su ruke bile ledene. U glavi mi je odzvanjala slika koju sam vidjela tog popodneva – moj šogor Dario, zagrljen s nekom ženom ispred kafića u centru grada. Nije to bio prijateljski zagrljaj. Nije to bio pogled koji upućuješ nekome koga poznaješ iz viđenja. Bio je to pogled koji govori više od tisuću riječi.
“Ali što ako ona sama sazna? Što ako joj netko drugi kaže?” šaptala sam, osjećajući kako mi se grlo steže. Ivana je odmahivala glavom, a ja sam znala da ni ona nije sigurna što je ispravno. Moja sestra Petra bila je u osmom mjesecu trudnoće, napokon sretna nakon godina borbe s neplodnošću. Dario joj je bio sve – ili sam barem tako mislila.
Te noći nisam spavala. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Petru kako se smije dok mazi trbuh, a onda Darija kako ljubi tu drugu ženu. Ujutro sam joj donijela kroasane i sok od naranče, kao da ništa nije bilo. “Kako si spavala, seko?” pitala sam, pokušavajući zvučati vedro.
“Super! Mali je cijelu noć udarao, mislim da će biti nogometaš kao tata!” smijala se Petra, a ja sam osjećala kako mi srce puca na komadiće. Nisam mogla izdržati pa sam otišla u kupaonicu i plakala u tišini.
Dani su prolazili, a ja sam šutjela. Svaki put kad bih vidjela Darija, osjećala sam mučninu. On bi me gledao ravno u oči, kao da zna da znam. Jednom me čak pozvao na stranu dok smo spremali stol nakon ručka.
“Lana, možemo li razgovarati?” pitao je tiho.
“O čemu?” odgovorila sam hladno.
“Znam da si me vidjela… Molim te, nemoj Petri ništa govoriti. Bila je to greška, ništa mi ne znači. Volim tvoju sestru. Ne mogu joj to sad napraviti…”
Gledala sam ga s gađenjem i samo kimnula glavom. Nisam imala snage za svađu. Kad sam došla kući, bacila sam mobitel na krevet i sjela na pod. Ivana mi je slala poruke: “Jesi dobro? Jesi rekla Petri?” Nisam odgovarala.
Tjedni su prolazili. Petra je rodila prekrasnu djevojčicu – Anu. Svi smo plakali od sreće. Dario je bio uz nju svaki trenutak, kao savršen muž i otac. Počela sam vjerovati da sam možda ipak ispravno postupila. Možda je stvarno bila greška, možda će sve biti u redu.
Ali onda je došla zima i s njom hladnoća koja se uvukla među nas. Jednog dana Petra me nazvala u suzama.
“Lana… znaš li nešto o Dariju i nekoj ženi? Netko mi je poslao poruku… sliku njih dvoje…” Glas joj je bio slomljen.
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. “Petra… ja…”
“Ti si znala? Ti si znala i ništa mi nisi rekla?! Kako si mogla?!” vrištala je kroz telefon.
Nisam imala opravdanja. Samo sam plakala i ponavljala: “Oprosti… mislila sam da te štitim…”
Petra me nije htjela vidjeti mjesecima. Mama me krivila što nisam rekla istinu odmah. Tata je šutio, ali njegov pogled govorio je sve. Dario se iselio iz stana, a Petra se povukla u sebe. Ana je rasla bez oca, a ja bez sestre.
Pokušavala sam joj pisati, zvati je, dolaziti pred vrata – ali uvijek bi ostajala zatvorena ili bi mi samo kratko poručila: “Ne mogu još.”
Ivana mi je govorila: “Nisi ti kriva za Darijevu izdaju.” Ali ja sam znala da jesam kriva za šutnju.
Prošla je godina dana otkako se sve raspalo. Danas sjedim sama u kafiću gdje sam prvi put vidjela Darija s onom ženom i pitam se – što bi bilo da sam odmah rekla Petri istinu? Bi li mi danas bila sestra ili neprijatelj? Bi li Ana imala obitelj ili bi svejedno ostala bez oca?
Možda nikad neću saznati odgovor na ta pitanja. Ali jedno znam – šutnja može biti gora od laži.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje reći istinu odmah ili šutjeti i nadati se najboljem?