Svaki dan kuham za Damira: Kad je dosta?

“Zuzana, gdje su mi svježa jaja? Rekao sam ti da ne volim kad su od jučer!” Damirov glas odjekuje kroz stan dok ja još u pidžami pokušavam otvoriti oči. Pogledam na sat – 5:45. Još jedan dan, još jedno jutro u kojem nisam dovoljno dobra. Ustajem, osjećam težinu u nogama, ali automatski krećem prema kuhinji. Dok razbijam jaja u tavu, pitam se kad sam zadnji put doručkovala sama, u tišini, bez žurbe i stresa.

Damir sjeda za stol, lista novine na mobitelu i mršti se. “Opet si prepržila jaja. Znaš da volim kad su mekana.” U meni nešto pukne, ali šutim. Navikla sam. Tako je već godinama – svako jutro svježi doručak, svako popodne trčanje iz ureda da stignem skuhati ručak prije nego što on dođe s posla. Ako ostane išta od jučer, Damir samo odmahne rukom: “Ne jedem podgrijano. Nije zdravo.”

Moja mama, Jasna, često mi govori: “Zuzana, nisi ti robinja. Neka si sam skuha ako mu ne paše!” Ali ona ne zna kako je to kad te svaki pogled i komentar podsjeti da nisi dovoljno dobra žena. U Bosni, gdje sam odrasla, naučili su me da je obitelj svetinja i da žena drži kuću. Ali ovdje u Zagrebu, među prijateljicama koje rade, izlaze i žive slobodno, osjećam se kao da sam zapela u prošlom stoljeću.

Jednog dana, dok sam rezala luk za večeru, sin Luka (11) došao je iz škole i bacio torbu na pod. “Mama, zašto uvijek moraš kuhati? Možeš li danas sa mnom igrati nogomet?” Pogledala sam ga i osjetila knedlu u grlu. “Ne mogu sad, zlato, tata dolazi za pola sata…” Luka je slegnuo ramenima i otišao u sobu. Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema Damiru – ne samo zbog hrane, nego zbog svega što mi uzima.

Te večeri, dok smo sjedili za stolom, pokušala sam razgovarati. “Damire, znaš li koliko mi je teško svaki dan kuhati iznova? Mogli bismo ponekad jesti ostatke ili naručiti pizzu…” On me pogledao kao da sam predložila nešto bogohulno. “Zuzana, ti si domaćica. To je tvoj posao. Ako ne možeš skuhati svježe, što onda radiš cijeli dan?” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam plakala pred njim. Samo sam ustala i otišla u kupaonicu.

U kupaonici sam gledala svoj odraz – podočnjaci, umorne oči, kosa zavezana u neurednu punđu. Sjetila sam se dana kad smo se Damir i ja upoznali na studentskoj zabavi u Sarajevu. Bio je šarmantan, duhovit, obećavao mi je svijet. A sada… sada sam bila samo sjena te djevojke.

Sljedećih dana pokušala sam razgovarati s prijateljicom Anom iz ureda. “Zuzana, moraš mu postaviti granice! Pa nije on dijete!” rekla mi je dok smo pile kavu na pauzi. “Znam… ali bojim se što će biti ako mu kažem ne. Bojim se da će otići ili da će me još više prezirati.” Ana me zagrlila: “A što ako ostaneš ovakva još deset godina? Hoćeš li tada biti sretnija?”

Jedne subote odlučila sam testirati Damira. Namjerno nisam skuhala ručak nego sam izvadila ostatke graha od jučer i stavila ih na stol. Kad je došao kući i vidio tanjur s podgrijanim grahom, lice mu je pocrvenjelo od bijesa. “Što je ovo? Zar ti je teško skuhati nešto novo? Jesi li bolesna?” Luka je sjedio za stolom i gledao nas širom otvorenih očiju.

Tada sam prvi put viknula: “Dosta mi je! Nisam tvoja sluškinja! Ako ti se ne sviđa – kuhaj si sam!” Nastala je tišina koju nisam očekivala. Damir je ustao i zalupio vratima. Luka me zagrlio: “Mama, volim te. Hajde da igramo nogomet.”

Te večeri nisam kuhala večeru. Prvi put nakon godina sjela sam s Lukom na balkon i gledali smo zalazak sunca. Osjetila sam olakšanje i strah istovremeno – što ako Damir ode? Što ako ostanem sama?

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Damir je šutio, ja sam šutjela. Ali nisam popustila – kuhala sam kad sam htjela i što sam htjela. Luka je bio sretniji nego ikad.

Jednog dana Damir je došao s posla ranije nego inače. Sjeo je za stol i tiho rekao: “Možda sam bio prestrog… Nisam znao da te toliko boli.” Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila nadu.

Ali znam da ništa nije riješeno preko noći. Još uvijek se borim sa svojim strahovima i navikama koje su mi usađene od malena – da moram biti savršena žena i majka.

Ponekad se pitam: koliko nas žena živi ovako – iscrpljene između tuđih očekivanja i vlastitih želja? Kad ćemo napokon reći: dosta je?