Sve sam dala sinu, a on me zaboravio: Priča jedne majke iz BiH

“Ne mogu vjerovati da si to rekao, Adnane!” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, ruke mi mokre od suza i sapunice. “Mama, molim te, ne pravi scenu. Imam važan poziv iz firme. Znaš da nemam vremena za ovo sada.” Njegove riječi su me presjekle dublje nego što bi ikakav nož mogao. Gledala sam ga kako izlazi iz stana, noseći skupi sako koji sam mu kupila od zadnje ušteđevine prije nego što je otišao na fakultet u Zagreb.

Sjećam se dana kad sam ga prvi put ostavila u vrtiću. Bio je topli septembar u Sarajevu, a ja sam radila dvokratno u pekari kod Hadžire. Ruke su mi uvijek mirisale na tijesto i kvasac, a leđa su me boljela od stalnog saginjanja. Nisam imala vremena za kafu s komšinicama, ni za izlaske, ni za išta osim za njega. “Samo da Adnan uspije, sve će biti lakše,” govorila sam sebi dok sam noću krpala njegove stare hlače.

Njegov otac, Emir, napustio nas je kad je Adnan imao četiri godine. Otišao je u Njemačku i nikad se nije javio. Ostala sam sama s djetetom i kreditom za stan. Moja majka, rahmetli Fadila, govorila je: “Dijete moje, ne očekuj zahvalnost od ljudi, ali od svog djeteta – to je druga priča.” Vjerovala sam joj.

Kad je Adnan upisao fakultet, prodala sam zlatni lančić koji mi je ostavila nana. “Mama, ne moraš…” rekao je tihim glasom kad sam mu dala novac za knjige. “Moram, sine. Sve što imam – tvoje je.”

Godine su prolazile. Radila sam kao spremačica u školi, čistila stubišta po zgradama na Grbavici, prala prozore kod doktora Selme. Nikad nisam žalila. Samo da on uspije. Kad je diplomirao i dobio posao u velikoj firmi u Zagrebu, srce mi je bilo puno ponosa. Komšinice su me gledale s divljenjem: “Vidi Sabine, sve sama postigla!”

Ali onda su počeli dolaziti pozivi sve rjeđe. Prvo svaki vikend, pa jednom mjesečno, pa samo za Bajram. Kad bih ga pitala kad će doći kući, uvijek bi imao izgovor: “Mama, posao… putovanja… znaš kako je.” Nisam mu zamjerala. Govorila sam sebi: “Neka je on meni živ i zdrav.”

Jednog dana, dok sam čistila stubište na minus deset, poskliznula sam se i slomila ruku. Ležala sam na hladnim pločicama i gledala u plafon, pitajući se gdje sam pogriješila. Komšinica Azra me odvela u bolnicu. Adnanu sam javila porukom: “Sine, slomila sam ruku, ali dobro sam.” Nije odgovorio.

Prolazili su mjeseci. Ruka mi je zarasla, ali srce nije. Počela sam osjećati bol u grudima svaki put kad bih čula njegov glas na telefonu – kratak, hladan, poslovan. “Mama, nemoj me zvati na posao. Javit ću se kad budem mogao.”

Jedne noći sanjala sam svoju majku. Sjela je kraj mene na krevet i rekla: “Sabina, ne možeš ljubav mjeriti žrtvom.” Probudio me zvuk telefona – Adnanov broj.

“Mama…” glas mu je bio slomljen. “Imam problem. Alma me ostavila. Ne znam šta da radim.”

Srce mi je zaigralo od tuge i ponosa istovremeno. “Dođi kući, sine. Sve ćemo riješiti zajedno.”

Vratio se nakon pet godina odsustva. Bio je mršaviji, oči umorne. Sjeli smo za stari kuhinjski sto gdje smo nekad zajedno učili matematiku.

“Znaš li ti koliko si mi falio?” pitala sam ga tiho.

“Znam… Oprosti mi, mama. Bio sam glup. Mislio sam da ću biti jači ako zaboravim odakle sam došao.” Suze su mu klizile niz obraze.

“Nema veze, sine. Majka uvijek prašta.” Zagrlila sam ga kao kad je bio dijete.

Ali rana nije nestala preko noći. Komšije su šaputale: “Vratio se kad mu je teško…” Nisam im zamjerala. Znala sam da život ima svoje krugove.

Adnan je ostao nekoliko mjeseci sa mnom u Sarajevu. Počeo je pomagati oko kuće, vodio me doktorima, kupovao lijekove koje nisam mogla priuštiti godinama. Ponekad bismo šutjeli satima gledajući kroz prozor na kišu koja pada po starim krovovima.

Jednog dana rekao mi je: “Mama, želim da ideš sa mnom u Zagreb. Da budeš uz mene kao što si uvijek bila.”

Pogledala sam ga i osjetila ponos i tugu istovremeno. “Sine moj, ja pripadam ovdje – među ovim ljudima, ovim ulicama… Ali ti si moje dijete i gdje god bio – tu mi je dom.”

Danas sjedim sama u stanu na Grbavici i pišem ovu priču za sve majke koje su dale sve za svoju djecu i ostale same kad im najviše trebaju.

Pitam se često: Da li smo mi majke previše dale? Ili djeca prebrzo zaborave? Možda ljubav nije žrtva nego razumijevanje – ali ko će nam to objasniti kad srce boli?