Svečana večera bez stresa: Kako sam preživjela mužev rođendan i ostala pri zdravoj pameti

“Jasmina, jesi li sigurna da ćeš stići sve sama? Znaš kakva je moja mama kad nešto nije po njenom…” Mirza me gledao s blagom zabrinutošću dok sam pokušavala izračunati koliko mi još treba vremena da završim pitu, ispečem kolače i složim stol za deset ljudi. U glavi mi je odzvanjala rečenica njegove majke od prošle godine: “Kod nas se uvijek znalo šta se sprema za rođendan, Jasmina. Nema improvizacije!”

Bila sam na rubu suza, ali nisam htjela pokazati slabost. “Sve je pod kontrolom, Mirza. Samo mi donesi još jedno jaje iz frižidera, molim te.” On je klimnuo glavom i nestao u kuhinji, a ja sam duboko udahnula. U tom trenutku zazvonio je mobitel. Na ekranu: “Svekrva”. Srce mi je preskočilo.

“Jasmina, draga, samo da provjerim – nisi zaboravila na baklavu? Znaš da je Mirza voli od djetinjstva. I molim te, nemoj previše začiniti sarmu, znaš da moj muž ima problema sa želucem. I još nešto – dolazimo pola sata ranije, da ti pomognemo ako treba!”

“Naravno, sve je spremno, ne brinite,” slagala sam bez imalo grižnje savjesti. Nisam imala ni baklavu ni sarmu. Ove godine odlučila sam probati nešto novo – naručila sam catering iz male lokalne radnje. Nisam imala snage ni vremena za dvodnevno kuhanje, a iskreno, htjela sam vidjeti hoće li itko primijetiti razliku.

Kad sam spustila slušalicu, osjećala sam se kao da varam cijelu porodicu. Ali onda sam pogledala svoje ruke – crvene od pranja suđa, nokti slomljeni od razvlačenja tijesta. Koliko još puta moram dokazivati da vrijedim kao snaha? Zar nije dovoljno što radim puno radno vrijeme, vodim djecu na aktivnosti i pokušavam održati kuću urednom?

Sat vremena kasnije, dok sam postavljala tanjure, ušla je moja kćerka Lejla: “Mama, mogu li obući onu plavu haljinu? Tata kaže da izgledam kao princeza u njoj!” Pogledala sam je i nasmiješila se. “Naravno, ljubavi. Danas svi trebamo biti sretni.”

U 17:30 zvono na vratima. Prva je stigla Mirzina sestra Sanja s mužem Ivanom i dvoje djece. Sanja me zagrlila: “Jao, Jasmina, svaki put se pitam kako ti sve ovo uspiješ! Ja bih već poludjela!” Samo sam se nasmijala i ponudila im sok.

Nedugo zatim stigli su i Mirzini roditelji. Svekrva je odmah krenula prema kuhinji: “Jasmina, gdje ti je baklava? Da ti pomognem oko salate?” U tom trenutku zazvonio je interfon – dostavljač s hranom. Mirza je brzo otišao po kutije i krišom ih unio u kuhinju.

“Šta to nosiš?” upitala je svekrva sumnjičavo.

“Ma ništa, samo nešto što Jasmina treba za desert,” odgovorio je Mirza uz smiješak.

Srce mi je lupalo kao ludo dok sam otvarala kutije i slagala hranu na tanjure. Svekrva je gledala svaku moju kretnju. “Ovo izgleda… drugačije nego inače,” rekla je tiho.

Svi su sjeli za stol. Mirza je nazdravio: “Za moju Jasminu koja se toliko potrudila!” Svi su počeli jesti. Prvo su šutjeli – a onda su krenuli komentari:

“Ova sarma ti je baš fina, Jasmina! Malo drugačija, ali ukusna!”
“Baklava ti je sočna kao kod moje mame!”
“Ova piletina… nikad bolja!”

Osjećala sam olakšanje, ali i grižnju savjesti. Gledala sam ih kako uživaju u hrani koju nisam sama spremila. Svekrva me pogledala preko stola: “Znaš, Jasmina… možda si ti ipak pronašla neki svoj način. Nije uvijek sve po tradiciji, ali važno je da smo svi zajedno.”

Nisam znala šta da kažem. Osjetila sam suze u očima – ovaj put od olakšanja.

Nakon večere, dok su djeca trčala po stanu a odrasli pijuckali kafu, Sanja mi je prišla u kuhinju: “Znaš, ja bih voljela imati tvoju hrabrost. Uvijek pokušavam svima ugoditi i na kraju budem iscrpljena i ljuta na sebe. Kako si uspjela pustiti kontrolu?”

Pogledala sam je i iskreno rekla: “Nisam sigurna da jesam. Ali shvatila sam da ne mogu biti sve svima – ni najbolja snaha, ni savršena domaćica, ni supermama… Nekad moram izabrati sebe.”

Te večeri, kad su svi otišli i stan napokon utihnuo, sjela sam na kauč pored Mirze. On me zagrlio: “Hvala ti što si ovo napravila za mene. Znam koliko ti nije bilo lako.” Naslonila sam glavu na njegovo rame i šaptom rekla: “Možda nije bilo savršeno po tuđim mjerilima, ali meni je bilo dovoljno dobro.”

Ponekad se pitam – koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja? Koliko puta smo zaboravili na sebe samo da bismo ispunili tuđe želje? Možda je vrijeme da naučimo reći – dosta je bilo.