Svekrva koja je šutjela: Istina koju nisam željela čuti
“Ne mogu više, Alma!” glas moje svekrve, Zlate, odjeknuo je kroz hodnik dok sam stajala iza vrata dnevne sobe, držeći u naručju uplakanu Lejlu. Nisam znala da me čuje. Nisam znala ni da će te riječi promijeniti sve.
Bila je subota ujutro, miris kafe i svježe pečenih kiflica širio se stanom. Moj muž Dario je još spavao, a Zlata je već bila na nogama, kao i svako jutro otkako sam se vratila na posao. “Alma, idi, ja ću s djecom!” govorila bi veselo, ali tog jutra nešto je bilo drugačije. Lejla je plakala bez prestanka, a mali Tarik je prosuo sok po tepihu. Zlata je pokušavala sve držati pod kontrolom, ali ruke su joj drhtale.
“Mama, jesi li dobro?” upitala sam kad sam ušla u kuhinju. “Ma jesam, dijete, samo malo umorna,” nasmiješila se i nastavila brisati Tarikove ruke. Nisam joj vjerovala, ali nisam htjela pritiskati. Bila sam zahvalna što imam nekoga tko mi pomaže dok radim duge smjene u bolnici. Dario je često bio na terenu, a ja sam osjećala da bih se slomila bez Zlatine pomoći.
Tog dana, dok sam spremala djecu za park, čula sam Zlatu kako razgovara telefonom sa svojom sestrom. “Ne mogu više, Senada… Ne mogu. Sve misle da ja mogu sve. Alma radi, Dario nikad nije tu… A ja? Ja sam samo stara žena kojoj srce lupa od brige i umora.”
Stajala sam kao ukopana. Nikad nisam razmišljala o tome kako se ona osjeća. Uvijek sam uzimala njenu pomoć zdravo za gotovo. Uvijek sam mislila da joj to pričinjava zadovoljstvo.
Te večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam kraj nje na kauč. “Zlata, moramo razgovarati.”
Pogledala me iznenađeno. “Šta je bilo, Alma?”
“Čula sam te danas… Znam da ti je teško. Nisam htjela da ti budeš ta koja nosi sve na svojim leđima. Zašto mi nisi rekla?”
Zlata je spustila pogled i tiho rekla: “Nisam htjela da misliš da ne volim svoju unučad ili da nisam zahvalna što ste me primili kod sebe. Ali… nekad mi stvarno bude previše. Srce mi lupa, ruke mi drhte… Bojim se da ću pasti ili nešto zaboraviti. Ali kad vas gledam kako trčite za poslom i obavezama, ne mogu reći ne.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Zlata, žao mi je… Stvarno mi je žao. Nikad nisam ni pomislila da ti to radiš iz osjećaja dužnosti ili straha da nas ne razočaraš.”
“Alma, ti si meni kao kćerka. Ali znaš kako je kod nas – žena mora sve izdržati, sve prešutjeti. Tako su mene učili. Nisam htjela biti teret vama mladima.” Suze su joj klizile niz obraze.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojoj mami koja živi daleko u Mostaru i o tome kako bih voljela da je bliže, ali i o tome koliko često žene poput Zlate šute i trpe – iz ljubavi, iz straha ili iz osjećaja odgovornosti.
Sljedećih dana pokušavala sam preuzeti više obaveza oko djece. Dario je bio zbunjen kad sam mu rekla da Zlata treba odmor. “Pa ona voli biti s njima,” rekao je.
“Možda voli, ali to ne znači da može ili da mora svaki dan,” odgovorila sam oštro.
Nije mu bilo jasno dok nije jedne večeri vidio Zlatu kako sjedi sama u kuhinji s glavom u rukama.
“Mama? Jesi li dobro?”
“Samo malo glavobolja, sine… Proći će,” prošaptala je.
Dario me pogledao i prvi put shvatio ozbiljnost situacije.
Dogovorili smo se – unajmit ćemo dadilju nekoliko sati tjedno i pustiti Zlatu da ima svoje vrijeme za šetnju s prijateljicama ili odlazak na pijacu bez žurbe.
Prvih dana bila je zbunjena i čak pomalo povrijeđena. “Zar vam više nisam potrebna?” pitala me jednom.
“Uvijek si nam potrebna, ali želimo da budeš dobro i sretna. Ne želimo te izgubiti zbog iscrpljenosti ili bolesti,” rekla sam joj iskreno.
S vremenom se opustila. Počela je izlaziti s komšinicom Nadom na kafu, odlaziti na zumbu za penzionerke i čak upisala kurs engleskog jezika u mjesnoj zajednici.
Jednog dana sjela je kraj mene dok smo gledale djecu kako se igraju na tepihu.
“Hvala ti što si me čula, Alma. Nisam znala koliko mi treba malo vremena za sebe dok ga nisam dobila. Sad imam više strpljenja i za djecu i za vas.”
Zagrlila sam je i obećala sebi da više nikad neću uzimati ničiju pomoć zdravo za gotovo.
Ponekad se pitam – koliko nas ima oko sebe žene poput Zlate koje šute i trpe iz ljubavi? Koliko često ih zaista pitamo kako su?