Svekrvin stomak i prazni frižideri: Moja borba za mir u kući
“Opet je sve pojeo!” povikala sam, lupajući vrata frižidera tako snažno da su se staklene boce unutra zanjihale. Mirza je sjedio za stolom, gledao u svoj mobitel i pravio se da ne čuje. “Jesi li ti svjestan da nam je Stjepan ostavio samo pola jogurta i dvije masline?”
“Ma, pusti čovjeka, star je…” promrmljao je moj muž, ali ja sam već osjećala kako mi srce lupa od bijesa. Nije ovo prvi put. Nije ni deseti. Moj svekar, Stjepan, od rata navikao jesti kad god ima priliku, dolazi kod nas skoro svaki dan. I svaki put, kao da mu je zadnja večera, prazni lonce, tanjure, frižider. Prvo sam mislila – dobro, stariji je čovjek, možda mu treba društvo. Ali kad sam prošli tjedan našla praznu teglu ajvara koju sam čuvala za zimu, znala sam da nešto moram poduzeti.
“Mirza, ne mogu više ovako. Ne radim cijeli dan da bih gledala kako tvoj otac nosi kući naše kifle i salamu!”
On je slegnuo ramenima. “Znaš kakav je moj stari. Uvijek je bio takav. Sjećaš se kad smo bili kod njega na selu? Nikad nije imao puno, pa sad kad ima…”
“Ali MI nemamo!” prekinula sam ga. “Imamo dvoje djece, račune, kredite! Ne mogu svaki dan trčati u Konzum jer je tvoj tata gladan!”
Mirza je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije htio povrijediti svog oca. Ja sam osjećala krivnju što mi smeta starac koji je preživio rat, ali nisam mogla ignorirati činjenicu da nam zbog njega nestaje hrane i mira.
Sljedećeg dana, dok sam slagala vrećice iz trgovine, zazvonilo je na vratima. Djeca su potrčala: “Dida! Dida!” Stjepan je ušao s osmijehom i odmah krenuo prema kuhinji.
“Šta ima za ručak?” pitao je, već otvarajući frižider.
“Stjepane, možda bi mogao prvo sjesti s nama?” pokušala sam ljubazno.
On se nasmijao: “Ma, samo da vidim šta ima… Glad me ubija!”
Gledala sam ga kako vadi komad pite koju sam planirala ostaviti za Mirzu. Djeca su ga gledala s divljenjem – dida uvijek jede prvi, dida uvijek dobije najviše.
Navečer sam sjela s Mirzom. “Moramo razgovarati s njim. Ovo više nije normalno. Djeca misle da je u redu uzeti sve sebi i ne pitati druge. Osim toga, stvarno nemamo novca za svakodnevne gozbe.”
Mirza je uzdahnuo: “Ne znam kako da mu kažem… Znaš koliko mu znači što dolazi kod nas. Sam je otkad mu je žena umrla. Ako ga odbijemo…”
Ali ja nisam mogla više čekati. Sljedeći put kad je Stjepan došao, sjela sam nasuprot njega dok je žvakao zadnju šnitu kruha.
“Stjepane… Moram vas nešto pitati. Jeste li svjesni koliko često dolazite kod nas?”
On me pogledao zbunjeno: “Pa šta? Vi ste mi jedini. Kod sina dođem, pojedem nešto, popričam s djecom… Šta ti smeta?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Nije problem što dolazite… Ali ponekad nam ostavite prazne police. Djeca ostanu bez užine za školu. Moramo paziti na troškove…”
Stjepan je spustio pogled. “Nisam znao da vam smetam… Mislio sam da vam nije problem…”
Mirza se uključio: “Tata, nije stvar u tome da nam smetaš. Samo… Možda možeš nekad donijeti nešto sa sela? Ili barem pitati prije nego što uzmeš zadnje što imamo?”
Stjepan se dignuo od stola bez riječi i otišao kući ranije nego inače. Te noći nisam mogla spavati od grižnje savjesti. Jesam li bila pregruba? Jesmo li mogli drugačije?
Sljedećih dana nije dolazio. Djeca su pitala gdje im je dida. Mirza je bio tih i povučen.
Nakon tjedan dana, zazvonilo je na vratima. Stjepan je stajao s vrećicom punom domaćih jaja i svježeg luka.
“Donio sam vam nešto… Ako vam treba još šta, recite mi. Nisam znao da pravim problem… Samo mi fali društvo.” Glas mu je bio tih.
Zagrlila sam ga i rekla: “Niste vi problem, Stjepane. Samo moramo svi malo više misliti jedni na druge.”
Od tada smo dogovorili – Stjepan dolazi dva puta tjedno na ručak, a ponekad donese nešto sa sela ili napravi pitu s djecom. Naučili smo razgovarati o stvarima koje nas muče prije nego što postanu prevelike.
Ali još uvijek se pitam: Koliko često u našim porodicama šutimo o stvarima koje nas bole – iz straha da ne povrijedimo one koje volimo? I koliko puta zbog toga svi zajedno patimo?