Svekrvina sestra uvijek traži više – Koliko još mogu izdržati?
“Opet nisi dovoljno posolila juhu, Jasmina! Zar ti je toliko teško pratiti jednostavne upute?” Ružičin glas prerezao je tišinu za stolom kao nož. Pogledala sam prema mužu, Davoru, tražeći podršku, ali on je samo spustio pogled u tanjur, kao da ga se sve to ne tiče. Djeca su šutjela, a svekrva Milka je nervozno premještala tanjure po stolu.
U tom trenutku, osjećala sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Već treći put ovaj mjesec Ružica, muževa tetka, dolazi na večeru i svaki put pronađe nešto što joj ne odgovara. Jednom je bila previše tvrda piletina, drugi put premalo salate, a sada – sol. Uvijek nešto. I uvijek pred svima.
“Možda bi ti mogla kuhati sljedeći put, Ružice,” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je zadrhtao. “Možda bi nam svima bilo lakše.”
Ona se nasmijala onim svojim hladnim smijehom. “Draga, ja sam svoje odradila. Sad je red na tebi. Samo, znaš, kad sam ja bila mlada, ovakve greške nisu bile dopuštene. Moj muž bi odmah…”
“Dosta!” iznenada je viknula moja kćerka Lana, šesnaestogodišnjakinja koja inače nikad ne diže glas. “Mama se trudi svaki dan, a vi samo prigovarate!”
Ružica ju je pogledala s visine. “Djevojčice, kad odrasteš, shvatit ćeš što znači odgovornost.”
Večera je završila u tišini. Nakon što su svi otišli, ostala sam sjediti za stolom, zureći u ostatke juhe. Davor je došao iza mene i tiho rekao: “Pusti, znaš kakva je ona. Nemoj se uzrujavati.”
“Ali Davor, svaki put isto! Zar ti ne vidiš kako me ponižava pred svima? Zar ti nije stalo?”
Slegnuo je ramenima. “To je obitelj. Moramo izdržati.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Ružičine riječi. Sjetila sam se svog života prije braka – imala sam posao u knjižnici, prijateljice, osjećaj vlastite vrijednosti. Sada, kao da sam svedena na domaćicu kojoj svi mogu dijeliti lekcije.
Sljedećih dana, Ružica je nastavila s pasivno-agresivnim porukama u obiteljskom Viberu. “Jasmina, nadam se da si ovaj put stavila dovoljno soli u varivo. Ako treba, mogu ti donijeti svoju soljenku.” Svekrva Milka mi je jednom prilikom šapnula: “Znaš, ona je uvijek bila takva. Nikad joj ništa nije dovoljno dobro. Ali nemoj joj zamjeriti, život ju je naučio biti stroga.”
Ali što je sa mnom? Zar moj život nije vrijedan razumijevanja? Zar ja ne zaslužujem poštovanje?
Jednog petka, kad sam došla po sina Emira u školu, srela sam svoju staru prijateljicu Mirelu. “Jasmina, gdje si nestala? Nema te nigdje!”
Slegnula sam ramenima. “Znaš kako je… obitelj, djeca, obaveze.”
Mirela me pogledala ravno u oči. “Ne smiješ se izgubiti. Sjećaš se kako si nekad bila hrabra? Gdje je nestala ona Jasmina koja se nije bojala reći što misli?”
Te riječi su me pogodile. Počela sam razmišljati – zašto dopuštam da me netko gazi? Zašto šutim radi mira u kući, dok u meni raste gorčina?
Sljedeća obiteljska večera bila je kod nas. Ružica je došla prva, naravno. Već na ulazu je komentirala: “Opet si izabrala te zavjese? Ja bih na tvom mjestu…”
Udahnula sam duboko. “Ružice, molim te. Dosta mi je tvojih komentara. Trudim se najbolje što mogu, ali tvoje riječi me povrjeđuju. Ako ti nešto ne odgovara, slobodno nemoj dolaziti.”
Nastao je muk. Davor je zinuo od iznenađenja, svekrva je prekrila usta rukom, a Ružica je prvi put ostala bez riječi.
“Jasmina, ne moraš tako…” počela je Milka.
“Moram, mama. Dosta je bilo. I ja sam član ove obitelji. I ja zaslužujem poštovanje.”
Ružica je ustala, uzela torbu i bez riječi izašla iz stana. Davor je sjedio u tišini, a Lana mi je prišla i zagrlila me. “Bravo, mama. Trebala si to odavno reći.”
Te noći sam prvi put nakon dugo vremena mirno spavala. Znam da će biti posljedica. Znam da će obitelj šaptati, možda me i osuđivati. Ali osjećam da sam vratila dio sebe kojeg sam izgubila.
Pitam se – koliko nas još šuti radi mira u kući? Koliko nas gubi sebe pokušavajući zadovoljiti one koji nikad nisu zadovoljni? Možda je vrijeme da prestanemo šutjeti.