„Tako je bolje za sve“: Priča o kraju jedne obitelji u Zagrebu
„Tako je bolje za sve.“
Ivanove riječi odzvanjale su u mojoj glavi kao crkvena zvona u nedjelju ujutro. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, on s rukama prekriženim na prsima, ja s pogledom prikovanim za napuklu šalicu kave. Nije bilo vike, nije bilo suza – barem ne još. Samo tišina, gusta i teška, kao magla nad Savom u rano jutro.
„Ne razumijem…“, prošaptala sam, ali on je samo odmahnuo glavom. „Vesna, umorio sam se. Umorio sam se od nas. Djeca su odrasla, ti imaš svoj posao, ja svoj. Samo se vrtimo u krug.“
Pogledala sam ga, tražeći trag onog čovjeka kojeg sam voljela još od studentskih dana na Filozofskom. Gdje je nestao onaj Ivan koji me znao iznenaditi cvijetom na tramvajskoj stanici? Gdje je nestala ona toplina iz njegovih očiju?
„Znači, to je to?“, upitala sam tiho. „Nakon dvadeset i dvije godine?“
Slegnuo je ramenima. „Tako je bolje za sve.“
U tom trenutku nisam plakala. Samo sam osjećala kako mi srce tone negdje duboko, kao kamen bačen u Jarun. Djeca su bila kod prijatelja. U stanu je odzvanjala samo tišina i zvuk mog disanja, koji mi je parao grlo.
Te noći nisam spavala. Ležala sam na leđima, zureći u strop, dok su mi kroz glavu prolazile slike: prvi poljubac ispred kina Europa, naše vjenčanje u maloj crkvi na Kaptolu, rođenje naše kćeri Maje i sina Filipa. Sjećanja su me gušila, ali nisam mogla pustiti suzu. Kao da bi plakanje značilo da priznam poraz.
Sljedećih dana Ivan je bio tih, gotovo ljubazan. Pitao me treba li mi što iz dućana, nudio se da pokupi Maju s treninga rukometa. Sve je bilo isto – osim što više ništa nije bilo isto.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, Maja je sjela kraj mene.
„Mama… tata i ti… vi se svađate?“
Pogledala sam je i osjetila kako mi knedla raste u grlu.
„Ne svađamo se, dušo. Samo… nekad ljudi shvate da više ne mogu biti zajedno kao prije.“
Maja je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla:
„Ali ja ne želim da se rastanete.“
Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i pustila da mi suze napokon poteku niz lice.
Filip je reagirao drugačije. Povukao se u sebe, zatvorio vrata svoje sobe i slušao glazbu satima. Kad sam mu pokušala prići, samo bi kratko odgovorio:
„Dobro sam.“
Ali nisam bila sigurna da jest.
Moja sestra Ana došla je sljedeće subote s kolačima i onim svojim odlučnim izrazom lica.
„Vesna, ne možeš samo sjediti i čekati da prođe! Moraš nešto poduzeti! Idi kod psihologa, pričaj s nekim! Ne možeš sama nositi sve to!“
Samo sam slegnula ramenima. „Što da radim? On ne želi više biti sa mnom. Ne mogu ga natjerati.“
Ana me pogledala s tugom i ljutnjom istovremeno.
„A što ti želiš?“
To pitanje me pogodilo ravno u srce. Što ja želim? Toliko godina sam bila supruga, majka, zaposlenica u knjižnici… Jesam li ikada razmišljala o sebi?
Dani su prolazili sporo. U tramvaju bih gledala lica nepoznatih ljudi i pitala se koliko njih nosi ovakvu bol ispod kaputa. Na poslu sam bila automatska – pozdravljala korisnike, slagala knjige po policama, ali zapravo nisam bila prisutna.
Jednog dana srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu. Sjela je kraj mene na klupu ispred knjižnice.
„Čujem da si ti i Ivan…“
Kimnula sam glavom.
„Znaš“, rekla je Mirela tiho, „meni se to dogodilo prije pet godina. Mislila sam da neću preživjeti. Ali preživjela sam. I sad sam bolje nego ikad.“
Pogledala sam je s nevjericom.
„Kako si uspjela?“
Nasmiješila se.
„Počela sam raditi stvari za sebe. Upisala tečaj slikanja. Putovala s djecom na more sama. Prvi put u životu pitala sam se: što ja želim?“
Te večeri dugo sam razmišljala o njezinim riječima. Možda stvarno postoji život nakon razvoda? Možda nije kraj svijeta?
Ivan se uskoro iselio iz stana. Djeca su vikende provodila kod njega u Novom Zagrebu. Prvi put nakon dugo vremena imala sam stan samo za sebe – i tišina više nije bila neprijatelj, nego prostor za disanje.
Počela sam trčati po nasipu uz Savu. Prvo polako, nespretno, ali svaki dan malo brže. Upisala sam tečaj francuskog jezika o kojem sam sanjala još kao djevojčica. Vikendom bih otišla s Majom na kolače u slastičarnicu na Cvjetnom trgu ili s Filipom na utakmicu Dinama.
Nije bilo lako. Bilo je dana kad bih plakala pod tušem ili noću grizla jastuk od tuge i bijesa. Ali bilo je i dana kad bih se smijala bez razloga – jer sam preživjela još jedan dan.
Jedne večeri sjela sam sama na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada.
Možda ovo nije život kakav sam zamišljala kad smo Ivan i ja bili mladi i zaljubljeni. Možda nije bajka – ali je moj život.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li trebala ranije vidjeti znakove? Ali onda pomislim – možda je ovo prilika da napokon upoznam samu sebe.
Što vi mislite – može li žena nakon razvoda ponovno pronaći sreću? Je li bolje biti sam nego živjeti u laži?