Te noći kad sam izbacila sina i snahu iz kuće – granica koju nisam mogla preći

“Ne mogu više, Dario! Ovo nije tvoj dom dokle god se ovako ponašaš!” viknula sam, glasom koji mi je bio stran, drhtav i pun suza. Dario je stajao nasred dnevnog boravka, lice mu je bilo crveno od bijesa, a njegova supruga Lejla stisnula je usne i gledala u pod. Kiša je lupkala po prozoru, a u meni se lomilo sve što sam godinama gradila.

“Mama, molim te, nemoj ovo raditi. Gdje ćemo?” prošaptao je Dario, glas mu je bio dječački, ranjiv. Ali više nisam mogla popustiti. Predugo sam šutjela, trpjela njihove svađe, njihove dugove koje su prebacivali na mene, njihovu nezahvalnost. Svaki put kad bi Lejla zalupila vratima spavaće sobe ili kad bi Dario vikao na mene jer nisam platila još jedan njihov račun, osjećala sam kako nestajem.

Sve je počelo prije tri godine, kad su se vratili iz Zagreba. Tamo nisu uspjeli – posao je propao, stan su izgubili. Otvorila sam im vrata svoje kuće u Osijeku, misleći da će to biti privremeno. “Samo dok ne stanemo na noge, mama”, obećavao je Dario. Ali mjeseci su prolazili, a oni su sve više tonuli. Lejla nije mogla naći posao, Dario je radio povremeno na građevini, ali novac bi nestajao brže nego što bi došao. Počeli su me kriviti za sve – za to što im ne mogu pomoći više, što ih ne razumijem, što ih “gušim” svojim savjetima.

“Znaš li ti kako je biti mlad danas?” vikala je Lejla prošlog mjeseca kad sam joj spomenula da bi možda trebala prihvatiti posao u trgovini. “Ti si imala sigurnost, mi nemamo ništa!”

“Ali ja sam radila cijeli život! Nisam birala!” uzvratila sam tada, ali ona me samo pogledala s prezirom.

Dario se povukao u sebe. Počeo je dolaziti kući kasno, mirisao je na alkohol. Jednom sam ga našla kako sjedi na klupi ispred zgrade s nekim sumnjivim društvom. Srce mi se slamalo svaki put kad bih ga vidjela tako izgubljenog.

A onda su počeli uzimati novac iz mog novčanika. Prvo sitno, pa sve više. Kad sam ih suočila s tim, oboje su poricali. “Možda si zaboravila gdje si stavila”, rekla je Lejla hladno. Ali znala sam istinu.

Te večeri kad sam ih izbacila, sve je kulminiralo. Došla sam kući s posla – radim kao medicinska sestra u domu zdravlja – i zatekla ih kako se svađaju zbog računa za struju koji nisam platila jer jednostavno nisam imala dovoljno novca. Dario mi je tada prvi put u životu rekao: “Ti si kriva što smo ovdje! Da si nam pomogla više, ne bismo ovako završili!”

Tada sam osjetila kako mi nešto puca u prsima. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ga kao dječaka tješila zbog loših ocjena, svih rođendana koje sam slavila sama jer je on bio s društvom ili Lejlom. Sjetila sam se kako sam prodala zlatni lančić od pokojnog muža da im platim depozit za stan u Zagrebu.

“Dosta!” viknula sam tada. “Ovo nije više moj dom ako ćete me ovako tretirati! Pakirajte stvari i idite kod Lejline majke ili gdje god hoćete!”

Lejla me pogledala s mržnjom. “Ti si uvijek bila protiv mene! Nikad me nisi prihvatila!”

“Nije istina”, šapnula sam kroz suze. “Samo želim mir u svojoj kući.”

Dario je stajao između nas kao dijete uhvaćeno između dvije vatre. “Mama… molim te…”

Ali nisam popustila. Prvi put u životu nisam popustila.

Te noći nisu puno govorili. Spakirali su nekoliko vrećica i izašli na kišu. Gledala sam kroz prozor kako odlaze niz ulicu, Lejla ga vuče za rukav, a on pogrbljen pod težinom svega.

Cijelu noć nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Možeš li voljeti i reći dosta? Jesam li loša majka jer sam postavila granicu?”

Sljedećih dana susjedi su šaptali iza leđa. “Jadna žena… ali i ona je kriva što ih je razmazila”, rekla je Ružica iz trećeg kata dok sam prolazila pored nje u haustoru.

Moja sestra Ivana me zvala: “Jesi li sigurna da si dobro? Znaš da će ti jednog dana zahvaliti što si ih natjerala da odrastu.”

Ali srce mi nije vjerovalo razumu.

Dario mi se javio tek nakon tjedan dana. “Mama, žao mi je… Ali još uvijek mislim da nisi bila fer prema nama.” Nisam znala što reći. Samo sam šutjela i plakala.

Danas sjedim sama u dnevnom boravku i gledam njihove prazne tanjure na polici. Nedostaje mi njihov smijeh – čak i njihove svađe. Ali znam da nisam imala izbora.

Može li se istinski voljeti dijete i reći mu ‘dosta’? Jesam li pogriješila ili sam napokon spasila sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?