„Ti cijeli dan ništa ne radiš“ – Istina o majčinstvu koju nitko ne želi čuti

„Opet sjediš na kauču? Ivana, dijete samo spava i jede, a ti cijeli dan ništa ne radiš! Pogledaj kuću, pogledaj sebe…“

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam pokušavala smiriti malenu Lanu koja je neutješno plakala već treći sat zaredom. Suprug Dario je stajao na vratima dnevne sobe, s ključevima u ruci, spreman otići na posao. Pogledao me onako, s visine, kao da sam mu još jedan teret na leđima. Nisam imala snage ni odgovoriti. Samo sam ga gledala, a suze su mi već klizile niz lice.

„Znaš li ti koliko ja radim?“, nastavio je, „A ti… ti si doma, imaš sve vrijeme ovog svijeta.“

U tom trenutku sam poželjela vrisnuti. Poželjela sam mu pokazati podočnjake koji su mi se vukli do pola obraza, ruke ispucale od pranja bočica i pelena, leđa ukočena od nošenja djeteta koje ne prestaje plakati. Poželjela sam mu reći da nisam spavala više od dva sata u komadu već mjesecima. Ali nisam. Samo sam šutjela. Jer tko bi me razumio?

Moja mama bi mi rekla: „Tako ti je to, mila moja. Svi smo mi prošli kroz to. Nije to ništa.“ Sestre iz kvarta bi samo slegnule ramenima: „Ma uživaj dok možeš, kad krene posao, vidjet ćeš što je teško.“

Ali nitko nije vidio kako mi ruke drhte dok pokušavam skuhati ručak s djetetom u naručju. Nitko nije čuo kako noću plačem u kupaonici da Lana ne vidi, da Dario ne čuje. Nitko nije znao koliko sam puta poželjela samo nestati, otići negdje gdje me nitko neće pitati zašto nisam stigla usisati ili zašto nisam obukla čistu majicu.

Jednog dana, kad je Lana imala četiri mjeseca, došla je svekrva. Sjela je za stol i počela nabrajati: „Ivana, vidiš li ti prašinu po policama? I ova juha… nekako je bljutava. Znaš, kad sam ja bila mlada, sve sam sama radila. I vrt i djecu i kuću…“

Osjetila sam kako mi se srce steže. Pogledala sam Lanu koja je spavala u kolijevci i pitala se: Jesam li ja stvarno toliko loša majka? Jesam li stvarno nesposobna?

Dario je šutio. Samo je gledao televiziju, kao da ga se ništa ne tiče. Navečer kad bi došao s posla, očekivao bi toplu večeru i mirnu kuću. A ja? Ja sam bila prazna ljuštura žene koju je nekad volio.

Jedne noći Lana je imala temperaturu. Tresla sam se od straha dok sam joj mjerila temperaturu svakih pola sata. Zvala sam Darija koji je bio u gostioni s prijateljima. „Ivana, pa nije to ništa strašno! Daj joj čepić i pusti dijete da spava!“, rekao mi je kroz smijeh.

Te noći nisam oka sklopila. Sjedila sam kraj Laninog krevetića i molila Boga da joj bude bolje. Ujutro sam bila iscrpljena do krajnjih granica. Kad je Dario došao kući, samo me pogledao i rekao: „Izgledaš grozno. Zar se ne možeš malo srediti?“

Tada sam pukla.

„Znaš što, Dario? Ti nemaš pojma što znači biti ovdje svaki dan! Nemaš pojma koliko boli kad te svi gledaju kao da si nesposobna! Nemaš pojma koliko puta poželim pobjeći od svega!“

On me gledao zbunjeno, kao da prvi put vidi tko sam zapravo.

Nakon toga dana stvari su postale još gore. Počeo je dolaziti kasnije kući, sve više vremena provodio s prijateljima ili na mobitelu. Ja sam tonula sve dublje u sebe. Počela sam izbjegavati prijateljice jer nisam imala snage slušati njihove priče o savršenim muževima i poslu koji ih ispunjava.

Jednog dana sam otišla kod psihologinje. Sjela sam nasuprot nje i prvi put izgovorila naglas: „Ne mogu više. Osjećam se kao da nestajem.“

Pogledala me nježno i rekla: „Ivana, nisi sama. Tvoje osjećaje treba netko čuti.“

Tada sam shvatila koliko nam svima nedostaje podrške. Ne samo meni – svim ženama koje sjede same u stanovima po Zagrebu, Splitu, Sarajevu ili Mostaru, koje pokušavaju biti dobre majke dok ih društvo gleda kao da su lijene ili razmažene.

Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer bih zapisala sve što me boli, sve što me ljuti, sve što me plaši. I polako sam počela vraćati komadiće sebe.

Jednog dana Lana se nasmijala prvi put onako iskreno, iz srca. Pogledala me tim svojim velikim očima i shvatila sam – ona ne treba savršenu majku. Treba mene.

Dario se polako vraćao kući ranije. Počeo je pitati kako sam, ali još uvijek nisam znala kako mu objasniti sve što osjećam. Možda nikad neću moći.

Ali danas znam jedno: nisam lijena. Nisam nesposobna. Samo sam umorna žena koja pokušava dati najbolje od sebe.

I zato vas pitam – koliko nas još mora šutjeti i trpjeti prije nego što priznamo da majčinstvo nije bajka? Koliko nas još mora plakati u tišini prije nego što društvo prizna našu borbu?