„To nije njegovo dijete!” – Priča jedne majke iz Sarajeva o odbacivanju, ponovnom početku i oprostu
„Nije moje dijete! Nikad nije ni bilo!” urliknuo je Adnan, tresući glavom dok mu je lice gorjelo od bijesa. Njegova majka, teta Fikreta, stajala je iza njega, ruku prekriženih na prsima, gledajući me kao da sam najgora osoba na svijetu. U tom trenutku, dok sam stajala u dnevnom boravku našeg stana na Grbavici, osjećala sam kako mi se tlo pod nogama ruši. U rukama sam držala ultrazvučnu sliku našeg sina, malenog srca koje je kucalo ispod mog.
„Adnane, molim te, znaš da te volim. Ovo je naše dijete…” glas mi je drhtao, ali nisam htjela plakati pred njima. Nisam im htjela dati to zadovoljstvo.
Fikreta je prezirno frknula. „Jasmina, svi znaju kakva si bila prije braka. Moj sin nije budala! Nećeš ga prevariti!”
Suze su mi navirale na oči, ali sam ih progutala. Znala sam da nema smisla raspravljati. Adnan je već bio odlučio. Te noći me izbacio iz stana. S torbom u ruci i srcem koje je pucalo od boli, otišla sam kod svoje sestre Lejle na Dobrinju. Lejla me zagrlila bez riječi, a ja sam joj jecala na ramenu do zore.
Naredni mjeseci bili su najteži u mom životu. Sarajevo je mali grad; glasine se šire brže od vjetra. Ljudi su me gledali ispod oka u prodavnici, šaptali iza leđa dok bih prolazila ulicom. „Vidi je, ona što je muža prevarila…” čula sam jednom stariju ženu kako govori susjedi dok su sjedile na klupi ispred zgrade.
Lejla mi je bila jedina podrška. „Jasmina, pusti ih. Ti znaš istinu. I tvoje dijete znaće ko mu je majka.”
Porodila sam se sama, bez Adnana, bez njegove porodice. Moj sin Tarik došao je na svijet u tišini bolničke sobe, a ja sam ga privila uz sebe i obećala mu da ću biti najbolja majka na svijetu. Prvih godina bilo je teško – radila sam dva posla: danju u pekari kod Hadžije, noću čistila kancelarije u centru grada. Tarik je rastao uz moju sestru i njenu djecu; bio je veseo i pametan dječak.
Ponekad bih ga gledala dok spava i pitala se hoće li mu jednog dana nedostajati otac. Kad bi pitao: „Mama, gdje je moj tata?”, srce bi mi se stegnulo. „Tata živi daleko, sine”, odgovarala bih tiho.
Godine su prolazile. Naučila sam biti sretna s onim što imam. Tarik je krenuo u školu, bio odličan učenik i uvijek spreman pomoći drugima. Ja sam napredovala na poslu; Hadžija mi je dao stalni ugovor i povisio platu. Počela sam vjerovati da život ipak može biti lijep.
A onda se prošlost vratila na moja vrata.
Jednog jesenjeg dana, dok sam spremala večeru, zazvonilo je na vratima. Otvorila sam – predamnom su stajali Adnan i Fikreta. Adnan je bio stariji, lice mu umorno, oči crvene od suza.
„Jasmina… možemo li razgovarati?” pitao je tiho.
Stajala sam nepomično, srce mi je tuklo kao ludo.
„Molim te”, dodao je.
Pustila sam ih unutra. Tarik je bio kod Lejle na igranju, pa smo bili sami.
Adnan je sjeo za stol i počeo pričati: „Prije nekoliko mjeseci sam bio bolestan… Trebala mi je krvna grupa koju imam samo ja i moj otac. Onda su doktori rekli da postoji mogućnost da Tarik ima istu krvnu grupu kao ja… Fikreta je otišla potajno napraviti DNK test.”
Fikreta je spustila pogled. „Jasmina… pogriješila sam. Tarik jeste Adnanov sin.”
Osjetila sam kako mi se svijet vrti. Godinama su me mučili, gazili moje dostojanstvo, uništili mi brak i mladost… I sad su došli po oprost?
Adnan me gledao molećivo: „Znam da nema opravdanja za ono što smo ti uradili. Samo želim upoznati svog sina… Ako mi dozvoliš.”
Tišina se spustila među nas kao težak pokrivač.
„Zašto sada?” upitala sam kroz suze. „Gdje ste bili kad mi je bilo najteže? Kad su me svi odbacili?”
Fikreta je plakala: „Bila sam slijepa od ponosa i straha šta će selo reći. Oprosti, Jasmina.”
Nisam znala šta da kažem. U meni se miješala mržnja, tuga, ali i olakšanje. Godinama sam sanjala ovaj trenutak, ali sada kad je došao, nisam znala mogu li oprostiti.
Tarik je došao kući kasnije te večeri. Sjela sam s njim i ispričala mu istinu. Gledao me velikim, pametnim očima i rekao: „Mama, ti si uvijek bila tu za mene. Ako tata želi biti moj prijatelj, može pokušati.”
Adnan i Fikreta su polako počeli dolaziti. Tarik ih je prihvatio s dječjom radoznalošću, ali ja sam još uvijek gradila zidove oko svog srca. Oprost nije došao preko noći. Trebale su godine da ponovno izgradimo povjerenje.
Danas, kad gledam Tarika kako sjedi za stolom s ocem i bakom, osjećam ponos što sam izdržala sve oluje. Ali ponekad se pitam: Da li je moguće uistinu oprostiti onima koji su ti slomili srce? I koliko nas prošlost određuje, čak i kad mislimo da smo je ostavili iza sebe?