Veče kada sam izgubila ćerku, a pronašla sebe
“Mama, možeš li mi donijeti još jednu šalicu čaja?” Lejlin glas je bio tih, ali u njemu sam osjetila onu poznatu notu nestrpljenja. Stajala sam u njenoj novoj kuhinji, gledala kroz prozor na kišni sarajevski sumrak i osjećala kako mi srce lupa brže nego što bi trebalo. Bila sam uzbuđena što ću provesti vikend s njom, ali i puna strepnje – kao da sam predosjećala da će se nešto promijeniti.
“Evo, dušo,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. Ušla sam u dnevni boravak, gdje je Lejla sjedila na podu među razbacanim knjigama i papirima. Njena kosa je bila skupljena u neurednu punđu, a lice joj je bilo umorno, ali nasmijano. “Znaš, mama, ponekad mi se čini da si ti jedina osoba koja me zaista razumije,” rekla je dok je uzimala šalicu iz mojih ruku.
Osjetila sam kako mi se grlo steže od ponosa i tuge istovremeno. Toliko sam se trudila da budem dobra majka – nakon što nas je njen otac napustio, Lejla je bila moj cijeli svijet. Sve sam žrtvovala za nju: posao, prijatelje, čak i vlastite snove. I sada, kad je odrasla i imala svoj život, osjećala sam se kao da gubim tlo pod nogama.
Te večeri, dok je Lejla razgovarala telefonom u svojoj sobi, slučajno sam čula njen glas kroz poluotvorena vrata. “Ne mogu joj reći… Ne sada. Znaš kakva je ona, sve bi joj se srušilo. Ne želim da pati zbog mene.”
Zastala sam na pragu, srce mi je preskočilo. O kome to priča? O meni? O čemu to ne smije da mi kaže?
Nisam mogla izdržati. Kasnije te noći, dok smo pile još jedan čaj u tišini, skupila sam hrabrost.
“Lejla, ima li nešto što mi kriješ? Znaš da možeš sa mnom o svemu razgovarati.”
Pogledala me iznenađeno, pa spustila pogled. “Mama… ima nešto što ti nisam rekla.”
Tišina je bila teža od olova. “Trudna sam,” šapnula je.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam znala šta da kažem – nisam ni znala da ima dečka! “S kim? Kako? Zašto mi nisi rekla?”
Lejla je počela plakati. “Bojala sam se tvoje reakcije. Bojala sam se da ćeš biti razočarana u mene. On… on nije iz Sarajeva. On je Srbin iz Banja Luke. Zove se Nikola.”
U tom trenutku, svi moji strahovi, predrasude i bolovi iz prošlosti su isplivali na površinu. Sjetila sam se rata, sjećanja koja nikada nisu potpuno zacijelila. Sjetila sam se svog oca koji je poginuo na Grbavici, sjetila sam se izbjeglištva i mržnje koju su nam usađivali godinama.
“Lejla… znaš li ti šta to znači? Znaš li koliko će ti biti teško?”
Pogledala me pravo u oči: “Znam, mama. Ali ja ga volim. I želim da rodiš unuče koje će imati oba prezimena – tvoje i njegovo.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala šta da kažem. Cijeli život sam učila Lejlu da bude hrabra, da voli ljude bez obzira na ime ili vjeru – ali kad je došlo do mene, nisam znala mogu li to zaista prihvatiti.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na kauču i gledala stare fotografije: Lejla kao beba u mom naručju; Lejla na prvom danu škole; Lejla na maturi. Uvijek sam bila uz nju – ali sada nisam znala kako da budem uz nju.
Ujutro smo doručkovale u tišini. Pokušavala sam pronaći prave riječi, ali sve što sam osjećala bila je praznina.
“Mama, ako me ne možeš podržati… razumjet ću,” rekla je tiho.
“Ne govori gluposti! Ja te volim više od svega na svijetu,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Ali istina je bila složenija od toga. U meni su se borile dvije žene: ona koja voli svoju kćer bezuslovno i ona koja nosi teret prošlosti.
Tog vikenda sam izgubila iluziju o našem savršenom odnosu – shvatila sam da Lejla ima svoj život, svoje tajne i svoje izbore koji nisu uvijek moji. Ali pronašla sam i snagu da se suočim sa svojim strahovima.
Navečer smo šetale Vilsonovim šetalištem. Kiša je lagano padala, a ja sam držala Lejlu pod ruku kao kad je bila mala.
“Znaš,” rekla sam tiho, “možda nikada neću moći potpuno zaboraviti prošlost… ali mogu pokušati zbog tebe. I zbog tvog djeteta.”
Lejla me zagrlila tako jako da su mi suze potekle niz lice.
Sada sjedim sama u svom stanu i razmišljam: Da li zaista poznajemo one koje najviše volimo? Ili samo volimo sliku koju smo stvorili o njima? Možemo li ikada potpuno prihvatiti njihove izbore – ili uvijek ostaje dio nas koji žali za onim što smo izgubili?