Vikend iz snova ili noćna mora: Kad svekrva preuzme kontrolu

“Ajde, Jasmina, digni se već jednom! Svekrva ti dolazi za pola sata!” – muž me budi iz sna, a ja još uvijek sanjam o kavi na balkonu i tišini koju sam planirala za ovaj vikend. Pogledam na sat – subota, 7:15. U glavi mi odzvanja njezin jučerašnji poziv: “Draga, mislim da je vrijeme za jedno pravo generalno čišćenje. Znaš, proljeće je, a kuća… pa, znaš već…” Nisam imala snage ni reći ‘ne’, a muž je samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je moja mama.”

Ustajem, osjećam težinu u prsima. Djeca još spavaju, a ja već osjećam poraz. U kuhinji me dočekuje muž, Emir, s pogledom punim razumijevanja, ali i straha. “Znaš da ne možemo protiv nje. Ako joj kažemo da ne dođe, naljutit će se i opet će pričati kako te ne poštujem kao ženu.”

“A što je s mojim vikendom? S mojim planovima? Zar uvijek moramo plesati kako ona svira?” – pitam ga tiho, ali već znam odgovor. U Bosni i Hrvatskoj, svekrva je institucija. Njezina riječ ima težinu, pogotovo kad živiš u istoj zgradi.

Zvono na vratima prekida moju unutarnju borbu. Otvaram vrata – Sabina stoji s vrećicama punim sredstava za čišćenje i onim pogledom koji ne trpi prigovor. “Dobro jutro, Jasmina! Hajde, da vidimo što ćemo danas napraviti od ove kuće!”

Djeca se bude od buke. Lejla trlja oči i pita: “Mama, zašto baka viče?” Emir nestaje u kupaonici – njegov način bijega od stvarnosti. Sabina već komandira: “Ti peri prozore, ja ću ormare. Djeca neka sortiraju igračke. Emir će usisavati.” Nema mjesta za pregovore.

Satima radimo pod njezinim budnim okom. Svaka mrlja na staklu postaje dokaz moje nesposobnosti. Svaki nered u dječjoj sobi – podsjetnik da nisam dovoljno dobra majka. Sabina komentira: “U moje vrijeme nije bilo ovakvog nereda. Sve je bilo pod konac!” Osjećam kako mi raste knedla u grlu.

U jednom trenutku, dok ribam kuhinjske pločice, Lejla dolazi do mene i šapće: “Mama, možemo li danas ipak u park?” Pogledam je i srce mi se slama – vikend koji sam obećala djeci pretvorio se u maraton čišćenja.

Na pauzi za kavu Sabina sjeda za stol i počinje priču o tome kako je ona radila po cijele dane i još stizala sve očistiti. “Vi mladi ste razmaženi. Sve vam je teško. Kad sam ja bila mlada, nije bilo ni perilice ni usisavača!” Emir šuti, a ja osjećam kako mi gori lice od srama i ljutnje.

Popodne, dok Sabina nadgleda slaganje ormara u spavaćoj sobi, pokušavam razgovarati s Emirom:

“Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Zar ti ne vidiš koliko me ovo uništava?”

On spušta pogled: “Znam, Jasmina… ali ona je moja majka. Ne mogu joj reći da ne dolazi. Znaš kakva bi drama bila…”

“A što je s nama? S našom djecom? Zar smo mi manje važni od njezinih osjećaja?”

Sabina izlazi iz sobe taman kad završavam rečenicu. Pogleda me oštro: “Jasmina, ako ti smetam, samo reci! Ja sam došla pomoći!”

U tom trenutku pucam: “Sabina, hvala na pomoći, ali želim provesti vikend sa svojom obitelji – bez stresa i bez osjećaja da nisam dovoljno dobra!”

Nastaje tišina koju reže samo zvuk usisavača iz dnevne sobe. Sabina uzima torbu i bez riječi izlazi iz stana.

Djeca me gledaju u čudu; Emir izgubljen između mene i svoje majke. Osjećam olakšanje, ali i krivnju – jesam li prešla granicu? Jesam li loša snaha?

Navečer sjedimo svi zajedno na kauču. Lejla mi prilazi i šapće: “Mama, volim te najviše na svijetu.” Emir me zagrli: “Možda je vrijeme da postavimo granice…”

Gledam kroz prozor u noćno nebo i pitam se: Je li moguće biti dobra snaha i dobra majka istovremeno? Gdje prestaje poštovanje prema tradiciji, a počinje poštovanje prema sebi?

Što vi mislite – jesam li pogriješila ili sam napokon napravila ono što sam trebala davno učiniti?