„Vratila sam se kući, a on je samo rekao: želim razvod” – Priča jedne žene s Balkana o obitelji, sebi i hrabrosti izbora
„Ne mogu više, Ana. Želim razvod.”
Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok stojim nasred dnevnog boravka, još uvijek u kaputu, s vrećicom iz Konzuma u ruci. Dario sjedi na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod, kao da mu je neugodno što me mora gledati u oči. Naša kćerka Lara igra se u svojoj sobi, nesvjesna da se njezin svijet upravo raspada.
„Šta si rekao?” – glas mi je drhtav, ali pokušavam ostati pribrana. U meni se bore bijes, tuga i nevjerica. Prije samo sat vremena bila sam na tržnici, birala jagode za Larin omiljeni kolač, razmišljala o vikendu na Plitvicama koji smo planirali mjesecima. Sad mi se čini da je sve to bio samo san.
Dario podiže pogled. Oči su mu crvene, ali odlučne. „Ana, ne mogu više živjeti ovako. Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući.”
Sjedam nasuprot njega, ruke mi drhte. „Zar nisi mogao ranije reći? Zar ti ništa nije značilo ovih petnaest godina?”
On šuti. Znam taj pogled – onaj kad ne želi reći istinu do kraja. U meni raste panika. Što sam propustila? Jesam li bila toliko zaokupljena poslom, Larom, svakodnevicom da nisam vidjela kako nam brak tone?
Sjećam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. On je bio duhovit, šarmantan, uvijek spreman pomoći. Prijatelji su govorili da smo savršen par. Vjenčanje u crkvi Svetog Marka, slavlje do jutra uz tamburaše i rodbinu iz cijele Hrvatske i Bosne. Prve godine braka bile su kao iz bajke – zajednički izleti na more, večeri uz vino i smijeh.
Ali onda su došli problemi – kredit za stan na Trešnjevci, Dario je izgubio posao u banci, ja sam radila prekovremeno kao učiteljica. Lara je bila često bolesna, a moji roditelji iz Osijeka nisu mogli uvijek pomoći. Počeli smo se udaljavati. On bi sjedio za kompjuterom do kasno u noć, ja bih zaspala uz Laru čitajući joj bajke.
„Ima li netko drugi?” – pitam tiho.
Dario odmahne glavom. „Nema. Samo… osjećam se izgubljeno. Kao da više ne znam tko sam.”
U tom trenutku osjećam i vlastitu izgubljenost. Kad sam zadnji put razmišljala o sebi? O svojim željama? Sve ove godine bila sam majka, supruga, kćerka – ali gdje sam tu ja?
Telefon zvoni – moja sestra Ivana. Ne javljam se. Ne mogu sada nikome objasniti što se događa.
Noćima ne spavam. Dario spava na kauču. Lara pita zašto tata više ne dolazi poljubiti je prije spavanja. Lažem joj da je tata umoran od posla.
Jedne večeri sjedim s Ivanom u njenoj kuhinji u Sarajevu. „Ana, moraš misliti na sebe”, kaže mi dok mi toči kafu. „Znam da voliš Darija, ali ne možeš biti jedina koja se bori.”
„Šta ako pogriješim? Šta ako uništim Lari djetinjstvo?”
Ivana me gleda ozbiljno: „Dijete će biti sretno samo ako si ti sretna.”
Vraćam se kući s glavom punom misli. Dario je već spakirao dio stvari i preselio kod prijatelja. Lara šuti, crta tužne slike obitelji s velikim praznim prostorom između mame i tate.
Jednog jutra sjedimo za stolom – ja, Lara i Dario. „Moramo razgovarati”, kažem tiho.
Lara me gleda krupnim očima: „Hoćeš li ti i tata opet biti zajedno?”
Srce mi puca. „Ne znam, dušo. Ali uvijek ćemo te voljeti.”
Dario spušta glavu. Znam da mu nije lako.
Prolaze tjedni. Prijatelji šapuću iza leđa – „Jesi čula? Ana i Dario se razvode.” Moja mama plače na telefon: „Šta će ljudi reći?”
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam olakšanje. Počinjem trčati u Maksimiru, upisujem tečaj keramike, družim se s kolegicama iz škole. Lara polako prihvaća novu rutinu – vikendi kod tate, kino sa mnom.
Jedne večeri sjedim sama na balkonu s čašom vina i gledam svjetla grada. Pitam se jesam li mogla nešto promijeniti – jesam li trebala više razgovarati s Dariom, manje raditi, više voljeti sebe?
Ali onda shvatim – možda je ovo bio jedini put da oboje pronađemo ono što smo izgubili: sebe.
Ponekad se pitam: Je li bolje ostati zbog djeteta ili otići zbog sebe? Može li žena na Balkanu biti istinski sretna ako bira svoj mir umjesto tuđih očekivanja?