Zašto sam pristala čuvati unuka? Lekcija ljubavi i izdržljivosti koju nisam očekivala

“Mama, molim te, možeš li danas pričuvati Leona? Vrtić nam je zatvoren zbog renovacije, a ja stvarno ne mogu uzeti slobodan dan.” Ivana je govorila brzo, glas joj je drhtao od stresa. Gledala sam je kako stoji na pragu, s torbom na ramenu i očima punim brige. Zastala sam na trenutak, osjetila težinu godina u leđima, ali i onu tihu dužnost koja nikad ne nestaje. “Naravno, sine. Dovedi ga.”

Nisam joj rekla da me već danima bole koljena, da mi srce preskače kad se penjem stepenicama. Nisam joj rekla da sam se bojala tog dana – dana kad ću morati biti baka na cijeli radni dan, a ne samo na sat-dva nedjeljom. Ali Leon je već trčao prema meni, ručice raširene, lice razvučeno u osmijeh koji topi sve brige.

“Bako! Idemo slagati kocke?” povikao je prije nego što je skinuo jaknicu. Ivana mi je stisnula ruku i šapnula: “Hvala ti, mama. Znaš da nemam nikog drugog.”

Kad su vrata za njom zalupila, ostali smo sami. Leon je odmah razbacao igračke po dnevnom boravku, a ja sam pokušavala pratiti njegovu energiju. U jednom trenutku sam sjela na pod, pokušavajući složiti tornjić od kocaka. “Bako, ne tako! Vidiš da pada!” smijao se, a ja sam se prvi put nakon dugo vremena nasmijala iz srca.

Ali ubrzo su došle prve prepreke. Leon nije htio doručkovati ono što sam pripremila. “Mama mi daje palačinke!” protestirao je. Pokušala sam ga nagovoriti: “Znaš, kad je tvoja mama bila mala, jela je baš ovakvu kajganu.” Pogledao me sumnjičavo i odgurnuo tanjur.

Nakon sat vremena igre, Leon je počeo plakati jer nije mogao pronaći omiljenog plišanog medu. Prevrnula sam cijelu sobu, koljena su mi bridjela, ali nisam ga mogla utješiti. “Hoću mamu!” vikao je kroz suze. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sjetila sam se dana kad je Ivana bila mala i kad bih ja morala otići na posao – i njenih suza koje su me proganjale godinama.

“Leon, dođi baki,” šapnula sam i privukla ga u krilo. Plakao je još neko vrijeme, a ja sam ga ljuljala kao nekad svoju kćerku. “Znaš li da te baka voli najviše na svijetu?” prošaptala sam mu u kosu.

Popodne je donijelo novu oluju – telefonirala mi je sestra Sanja iz Sarajeva. “Opet si ti ta koja sve rješava? Zar Ivana ne može sama?” pitala je s dozom gorčine u glasu. “Sanja, znaš da nije lako biti samohrana majka…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula: “Uvijek si ti ta koja spašava! A kad si meni čuvala djecu?”

Osjetila sam kako mi srce lupa od ljutnje i tuge. Uvijek ista priča – obiteljske zamjerke koje nikad ne nestaju. “Sanja, sad nemam vremena za ovo,” prekinula sam razgovor i vratila se Leonu koji je već zaspao na kauču.

Gledala sam ga kako diše, male šake stisnute oko medvjedića kojeg smo napokon pronašli. U tom miru osjetila sam težinu svih godina – brige za Ivanu kad joj otac nije bio tu, borbe sa sestrom oko sitnica, strahove zbog zdravlja i samoće koja se uvukla u moj stan otkako su svi odrasli.

Kad se Leon probudio, sjeli smo zajedno crtati. On je crtao kuću s puno prozora i velikim dvorištem. “Ovdje živi baka, mama i ja,” objasnio mi je ozbiljno. Pogledala sam te šarene crteže i shvatila koliko mu znači ta sigurnost koju pokušavam pružiti.

Predvečer je Ivana došla po njega. Bila je iscrpljena, ali zahvalna. “Mama, ne znam što bih bez tebe,” rekla je tiho dok je grlila Leona. Pogledale smo se – u njenim očima vidjela sam umor, ali i onu istu borbenost koju sam ja imala kad sam bila mlada majka.

Kad su otišli, stan je bio tih i prazan. Sjedila sam u mraku i razmišljala o svemu što se dogodilo tog dana – o sitnim pobjedama i starim ranama koje još bole. Pitala sam se jesam li dovoljno dobra majka i baka; jesam li previše davala jednima a premalo drugima; jesam li smjela više misliti na sebe.

Ali onda sam se sjetila Leonovih ruku oko vrata i njegovog crteža naše kuće.

Možda ljubav nije uvijek savršena ni pravedna – ali možda je baš u toj nesavršenosti njena najveća snaga.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene Balkana osuđene uvijek biti te koje spašavaju druge? Ili nam baš to daje snagu da izdržimo sve oluje?