Zelena od Zavisti: Moja Borba s Očuhovom Pristranošću na Sestrinom Vjenčanju
“Zašto ja uvijek moram biti ta koja sjedi u kutu?” prošaptala sam sebi, dok su se oko mene smijali i nazdravljali. Svi su gledali u Lejlu, moju mlađu sestru, blistavu u bijeloj haljini, dok je tata – moj očuh, ali jedini otac kojeg znam – s ponosom držao govor. Njegov glas je drhtao od uzbuđenja dok je pričao o Lejlinoj dobroti, njezinoj ljepoti, njezinoj upornosti. “Lejla je uvijek bila svjetlo naše kuće,” rekao je, a meni se srce stisnulo kao da ga netko cijedi šakama.
Sjedila sam za stolom s tetkom Nadom i bratom Emirom. Tetka je primijetila moju napetost. “Ajla, dušo, jesi li dobro?” upitala je tiho. Samo sam kimnula glavom, ne želeći da mi glas zadrhti. Gledala sam prema tati, tražeći barem jedan pogled, znak da me vidi. Ali on je bio zaokupljen Lejlom i njezinim novim mužem, Damirom. Svi su pljeskali kad je tata podigao čašu: “Za moju kćerku!”
Moju kćerku. Te riječi su me pogodile kao šamar. Zar nisam i ja njegova kćerka? Odrasla sam uz njega otkad znam za sebe. Mama mi je tek sa deset godina rekla istinu: “Ajla, tvoj pravi tata živi u Sarajevu. Al’ za mene i za tebe, ovaj čovjek je pravi otac.” Nisam tada razumjela sve nijanse boli i ljubavi koje su stajale iza tih riječi. Samo sam znala da ga volim. Da ga trebam.
Ali sada, gledajući ga kako grli Lejlu, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Sjećanja su navirala: kako me učio voziti bicikl, kako me tješio kad sam pala na ispitu iz matematike, kako mi je donosio čokoladu kad bih bila bolesna. Sve te sitnice koje su činile djetinjstvo toplim. Zar je sve to bilo laž?
Nakon govora, mama se približila i zagrlila me. “Znam da ti nije lako,” šapnula mi je na uho. “Ali voli vas obje.” Nisam joj vjerovala. Osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije.
Kasnije te večeri, dok su gosti plesali uz Halida Bešlića, povukla sam tatu za rukav. “Tata, možemo li razgovarati?” Pogledao me iznenađeno, kao da sam ga prekinula u nečem važnom.
“Naravno, Ajla. Što je bilo?”
“Zašto si danas pričao samo o Lejli? Zar ja nisam tvoja kćerka?” Glas mi je drhtao od suza koje sam pokušavala zadržati.
Tata je uzdahnuo i pogledao u stranu. “Ajla, znaš da te volim… Ali ovo je Lejlin dan. Nije vrijeme za takve razgovore.”
“Ali meni je važno!” viknula sam tiše nego što sam htjela. “Osjećam se kao da nikad nisam bila dovoljno dobra za tebe. Kao da uvijek biraš nju prije mene.”
Tata je šutio nekoliko sekundi koje su mi se činile kao vječnost. “Ajla, ti si jaka cura. Znaš kroz što smo sve prošli zajedno. Ali Lejla… ona je uvijek bila osjetljivija. Morao sam više paziti na nju. To ne znači da tebe volim manje.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. “Ali ja nisam tražila da budem jaka! Samo sam htjela da me voliš isto kao nju!”
Pogledao me tužno i pokušao zagrliti, ali ja sam se povukla.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam smijeh iz dvorišta dok su gosti slavili do zore. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi: “Ti si jaka cura.” Kao da je to prokletstvo, a ne kompliment.
Sljedećih dana izbjegavala sam obitelj koliko god sam mogla. Mama me molila da dođem na ručak, ali svaki put bih izmislila izgovor: posao, glavobolja, umor. Lejla mi je slala poruke: “Ajla, molim te, nemoj biti ljuta na tatu.” Nisam joj odgovarala.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu u Novom Zagrebu, zazvonio mi je mobitel. Tata.
“Ajla… Znam da si povrijeđena,” rekao je tiho. “Nisam savršen otac. Možda nikad neću biti. Ali želim da znaš da si mi jednako važna kao Lejla. Samo… nekad ne znam pokazati to kako treba.” Osjetila sam kako mi srce omekšava.
“Tata… teško mi je vjerovati u to kad se uvijek osjećam kao druga najbolja,” priznala sam.
“Možda griješim često,” rekao je iskreno. “Ali ti si moja kćerka koliko god to krv nije potvrdila. I uvijek ćeš biti.”
Nakon tog razgovora dugo sam plakala – od tuge, ali i olakšanja.
Danas još uvijek nosim tu bol u sebi, ali pokušavam razumjeti njegove slabosti i svoje rane. Ponekad se pitam: Jesmo li svi mi samo djeca koja traže potvrdu ljubavi? I hoće li ikada prestati boljeti kad shvatiš da nisi ničiji prvi izbor?
Što vi mislite – može li ljubav bezuvjetno premostiti krvne veze ili nas naši strahovi i zavist uvijek vraćaju na početak?